Kada sam se spustio u podrum Jazbine, znao sam da ću tamo naći Jaćimovića jer sam ga čuo kako razduvava svoj instrument još na ulazu u ulicu. Probio sam se kroz zavesu od dima, pronašao prazan sto, skinuo crni kaput i crnu vunenu kapu i zapalio jednu kvalitetnu. Na paklo Marlbora i sto-gramsku tobleronu sam upravo potrošio mesečnu platu. Bio je novembar 1993.
Kad god me neko pita da mu pričam o devedesetim, osetim se kao android iz Blade Runner-a koga propituje islednik na početku filma pa ga pita da mu kaže nešto o svojoj majci. „O devedesetim? Reći ću vam o devedesetim!". I vadim pištolj pucajuću u nekontrolisanom besu. Mada, što kaže stara floskula, bilo je i lepih trenutaka.
Skidajući crni kaput i crnu vunenu kapu, za stolom mi se pridružio Dule Ž. Dule i ja smo pre izvesnog vremena dobili tri sata etra na Radio Index-u da vodimo i uređujemo emisiju čiji je naslov smislio Šef: Džez za početnike. Naslov je bio impozatan koliko i sam Šef, koji je minut kasnije nagrnuo u klub u pratnji mladog Gojgića i Veselog Sveta Rekovca. Sva trojca su nosila crne jakne i crne vunene kape. Naručili smo po rubinovu votku i osmotrili Jaću koji je svirao nagnut pod uglom od 70 stepeni u odnosu na ravan bine, ne pomerajući se osim prstiju koji su leteli preko klapni saksofona. Galama je bila ogromna. Činele su divljale. Bend je naprosto prštao cepajući neku Parkerovu stvar. Da li sam pomenuo dim koji je terao na suze? Ili mi sada idu same?
Očigledno ću ipak pričati o devedesetim. Ja sam još uvek studirao, devedesete su radile. Radile su na ulicama grada šušteći „devize, devize" ili prodajući benzin u flašama Fante, radile su po parkinzima, ulazima i kafićima ubijajući u sačekušama, radile su po preduzećima pretvarajući prosečnog radnika i činovnika u prosečnog očajnika, po iznajmljenim stanovima pretvarajući devojčice u sponzoruše, i po ćoškovima Voždovca i Novog Beograda pretvarajući junoše u zlotvore i ubice. A na splavovima su radile, pa, oko Dvesta na sat. Ipak najviše tamo gde ih nismo mnogo viđali, po kabinetima, salonima, baštama i dnevnim sobama despota koje su ih, devedeste, zajahali i nikako da sjašu. No ako bih rekao da smo zbog svega ovoga bili očajni, ne bih mogao biti dalji od istine. Devedesete su bile isuviše bizarne da bi opstale i mi smo to znali. Trebalo ih je ipak nekako pregrmeti, a jedan od načina bio je i priuštiti sebi uživljavanje u lik sličan nekom iz priča pisaca iza gvozdene zavese: trpimo teška vremena, stiskamo zube, pretvaramo žilavu svakodnevnicu u mesto u kome se ipak može živeti jer smo i sami žilavi. Uostalom, iako je duh surrealizma lebdeo nad gradom, sami ljudi - priznaću doduše i mnoge izuzetke, od kojih se većina pojavljivala na televiziji - nisu izgledali a ni ponašali se posebno čudnovato, sem ponekog povratnika sa ratišta. I ovih iz budućih čitulja. Ukratko, ono što smo radili mi (moje društvo), radili su i gotovo svi drugi: čekali da prođe. Međutim, odužilo se. Najtačnije izabrana reč koja bi opisivala ono što smo osećali bi bila opkoljeni, ali ne lošim ljudima (koji su u čupavim vremenima isplivavali u većem broju nego obično, ali i dalje su se sretali dobri skoro svaki dan), nego opkoljeni stanjem. Onim stanjem koje se danas jednostavno opisuje kao devedesete.
Sa tim se stanjem svako nosio kako je znao i umeo, a ja sam imao tu sreću da radim na radiju. Kada si u negostoljubivoj sredini, oaze su od presudnog značaja za preživljavanje. Ovu smo izgradili sami, nas nekoliko. Otvoreno govoreći, bila je to moja ideja. Ili možda Duletova. Osnivao se Univerzitetski radio i objavio audiciju za muzičke saradnike, novinare, tonce, i šta već sve treba jednom radiju, pa smo se tako i mi prijavili sa samo jednom idejom: da pravimo emisiju o džezu. O džezu pričam radije nego o devedesetim. Ostajući koncizan, opisaću ga kao najveće dostignuće savremenog čoveka. Sve drugo je prosto moralo da se desi: trofazna struja, Rembrant i let na Mesec, ali sa džezom je čovečanstvo jednostavno imalo sreće. Džez je kao trojka sa pola terena u poslednjoj sekundi meča. Samo što ljudi to mahom ne znaju. Mislili smo da ih treba obavestiti. U par reči objasnili smo svoju misiju Nenadu Cekiću (glavnom i odgovornom ureniku Radio Indeksa, vd), položili test za prijem u udruženje muzičkih saradnika sa odlikama, uradili probe sa stručnom komisijom Radio Beograda u vezi dikcije, i počeli sa radom u utorak. Prve godine-dve pomno nas je pratio i u zanat upućivao Šef, kasnije poznatiji kao Razbesneli Markićević. Sa nama su bili i doktor Subotić i doktor Rašić, specijalisti za žanrove , kao i nezaobilazni Veseli Svet Rekovca. Tonci su se menjali, da bi se poslednjih godina ustalio mladi Gojgić, i to je bila naša ekipa. Džez za početnike je emisija koje se malo ko seća, ne toliko zbog demencije u koju tadašnji slušaoci danas već polako ulaze, koliko zbog toga jer je niko nije ni slušao. Upravo stoga je posatla kult, i do dan-danas to ostala među onima koji je ipak jesu slušali i pored termina u kome su se igrale utakmice tada tek osnovane Lige Šampiona. Ligu Šampiona tako nisam pratio sve do 1996, kada je nakon četiri godina rada, emisija prestala da postoji. Nakon što mi je spasla život, svojeručno sam je ugasio. Nisam imao izbora, ili mi se to tada tako činilo. Devedesete su pobedile, spakovao sam kofere i otišao iz zemlje. Vratio sam se dve godine kasnije, ali bilo je kasno: Dule, već odavno kum Dule, spakovao je svoje kofere. Niko od nas nije mogao, ni želeo, da emisliju pravi sam. A i stvari su se na samom Radio Indeksu ubrzo potom promenile, no to je već sasvim druga priča. Ona koju danas pričam je priča o Džezu za početnike, ili jednostavno Emisiji, kako je zovemo između sebe. Zapravo, prepustiću je kumu Duletu. Znate kako to već ide sa prvoborcima, bez dva svedoka vam niko ništa ne veruje. Da bi sve i zvučalo uverljivije, potrudili smo se da okačimo par snimaka iz studija iz koga smo vodili emisije. Okončavam ovaj uvod rečima Aleksandra Jaćimovića koje je izgovorio kada je završio sa svirkom i pridružio nam se za stolom u Jazbini: „ua, džezeri!" Zatim smo naručili još po turu i malo kužili svet.
Dvadeset godina kasnije, ležao sam u ligeštulu kafića Na kraj sveta i gledao svoja posla, tačnije piljio u jezero. Bio je smiraj vrelog avgustovskog dana. Taman sam zadremao. Kadli, eto ti nekog malca od četiri i po godine, stao pored i viče: „ua džezeri!" Iza njega se pojavio otac, mladi Gojgić, sa nešto sedih u zaliscima, široko se osmehujući. Dugo ga nisam video. Lepo smo se ispričali.
A lonče? Bez lončeta ne bi bilo emisije.
Nastavak ove priče čitajte u sledećem blogu pod naslovom Ubojita snaga džeza.
Jaća