Društvo| Gost autor| Muzika

Radio Index Unplugged ili Ubojita snaga džeza

pape92 RSS / 02.02.2014. u 15:41

30to0sk.jpgGostuje kumdule92

Dva meseca piljim u list virtuelnog papira i odgađam da napišem gostujući blog koji sam kumu obećao u povodu dvadesetogodišnjice emitovanja ciklusa emisija Unplugged koje smo uređivali i vodili na Radio Indexu. Sve to vreme po planu projekta remasterujem brižljivo sačuvane snimke i stavljam ih na YouTube, ali pisanje ide slabo.

Nešto me vuče da pišem emocijama - a to je odličan preduslov da ništa ni ne napišem, ili još gore, da ispadne užasno, kao transkript nekakvog dede koji u parku drži govor o svojim nalazima. Ali evo, krenulo je. Pa ako ispadne naopako, šta sad. Naopaka je bila i devedeset treća.

Radio Index Unplugged ili Ubojita snaga džeza

Poslednjih meseci devedeset treće sećam se po šarenim turbo novčanicama s dvanaest nula i vrednošću koja se računala po praktičnoj formuli 12 x 0 = 0. Sećam se i kese jabuka koje je moja majka kupila za celu platu. Platu je primila u tri popodne a zatim održala ostatak časova u školi. Za to vreme je inflacija uzela danak. Pored šarenih turbo novčanica, sećam se i osećaja toplote oko srca koji me je obuzimao kad god sam u rukama imao sto nemačkih maraka. Lepih, plavih, egzistencijalnih.

Sećam se i praznih radnji. Po rafovima uredno poređane teglice senfa i kesice pudinga. Tek sam kasnije shvatio da se mustard i custard rimuju na engleskom. To danas ima upotrebnu vrednost u društvenim situacijama. Kad god me prezaštićeni middle class idioti prilikom ćaskanja u pabu pitaju o ratu, s tipičnom mešavinom samilosti, neznanja i mišljenja oformljenog od nedovoljnog broja činjenica, a uz to još i pogrešnih, ja im entuzijastično ispričam priču o senfu i pudingu, s akcentom na rimovanju. Uvek upali, odmah krenu da se vade iz glupog razgovora koji su sami zapodenuli.

Sećam se veoma dobro i mase dilera deviza. Oko Kalenić pijace ih je bilo više nego gladnih pasa lutalica. Psi lutalice nisu bili krivi ni za šta. Oni drugi, za sve.

A mi smo davali svoj doprinos otporu podrivajući taj režim džezom. Nismo bili ni prvi ni poslednji entuzijasti u istoriji XX veka koji su totalitarnom režimu zadavali udarce ubojitom snagom džeza.

Neuštekano

Negde polovinom septembra, tadašnji glodur Radio Indexa Nenad Cekić dao je odobrenje za novi, eksperimentalni noćni program. Ideju smo kum i ja predložili kao prirodan produžetak Džeza za početnike: živa svirka u studiju, unplugged, ali isključivo džez, pa još kao kontakt program sa pričom i uključenjima... ako iko bude slušao.

Izazova je bilo mnogo. Prvo i prvo, kako s jednim jedinim mikrofonom u studiju? Drugo, koliki orkestar može da stane u studio veličine dva sa tri metra? Treće, ko je još čuo da se Unplugged radi uživo kao kontakt program? Četvrto, čime platiti muzičare za svirku, pa još po trećoj tarifi, posle ponoći? Dobro, ovo poslednje je bilo lako. Falsifikata ruske vodke za siću je bilo na svakom koraku, a nisu bili tako loši, retko ko je oslepeo. A bilo je i Navipovog ruma, ponekad je krasio rafove praznih radnji, pored senfa i pudinga. A i sam program kao takav je obećavao slavu, a muzičari vole slavu. Šta je uopšte pa moglo da pođe naopako?

Ništa. Ispalo je odlično. Počelo je fenomenalnim nastupom New Age Banda, predvođenog nadahnutom Vladanom koju smo, niko se ne seća kako, nazvali Domaćica. Dok je bilo vitaminskih napitaka i džezera koje smo dovoljno dobro poznavali da ih nagovorimo da probaju da se okušaju u svirci u studiju veličine teretnog lifta, bilo je i emisija. Pota je dolazio najčešće, i s pravom je mogao da ponese titulu Heroja Radio Index Unplugged programa. Sve je to potrajalo nekoliko nedelja a onda je ponestalo muzičara, ili volje. Došli su hladni i kratki dani, i totalna beda u gradu. Ipak, konsolidovali smo se i napravili novogodišnju emisiju, oproštajnu, gde su svirala čak tri orkestra, što je potrajalo celu noć. Na žalost, samo jedna numera te poslednje emisije je snimljena dovoljno dobro za objavljivanje.2ebtm4z.jpg

Jedne od tih sreda bili smo svedoci najveće improvizacijske majstorije u istoriji srpskog džeza, kad su Branko, Jaća, Krnja i Ogi otpevali The Preacher, sa sve solima i kvazi-diksilend krajem. Već sledeće nedelje smo uvrstili taj snimak kao odjavnu špicu redovnog džez programa, i tu je i ostao do kraja. Nema tog ljubitelja muzike, ne samo džeza, kome taj snimak neće izmamiti osmeh na lice.

Svaka emisija je i nas voditelje i naše goste muzičare odvodila u neki drugi svet, svet koji je bio daleko od neizlečive devedeset treće. Svet bezbrižnog zezanja i svirke, svet života. Zapravo je taj alternativni svet bio java, a mi smo danju živeli u noćnoj mori. Numera za numerom, zezanje za zezanjem, uključenje za uključenjem, u prčvarnici od studija se dešavala magija uživo, udarac turbo folku kao načinu života. Naravno, slično je bilo i sa redovnom emisijom Džez za početnike, ali ona nije imala element nemoguće misije žive svirke u premalom studiju. Ovo je bilo zaista posebno.

Postoji li život posle džeza?

Sistematski preslušavajući snimke i odabirajući iz svake emisije po jednu, najviše dve numere za remastering i objavljivanje, prošao sam kroz delove prošlosti koje sam dugo pokušavao da ostavim iza sebe. Naspram sećanjima zamagljenim dvadesetogodišnjom entropijom, snimci su sveži kao onog dana kad su nastali, i tako se moja pažnja konačno fokusirala na muziku. Odmah sam zapazio da je sav materijal lep, računajući i snimke na kojima Raša svira mnogo brže nego obično, valjda zbog ruma za kolače za koji niko nije znao da može da se koristi i kao doping. Ne samo lepa muzika, već sasvim normalna. Da, ti trenuci su bili nada normalnosti. Takva je bila cela džez scena Beograda devedesetih. Džez uvek doživi procvat u teškim vremenima.

Ali da li je meni ta nada bila dovoljna da ostanem tamo? Hteo sam da po svaku cenu nadživim debile koji su mi radili o glavi. A za to nije bilo dovoljno imati nadu i s tom nadom praviti šašave emisije da bi se time dobilo još više nade. Shvatio sam da ću morati da napustim Beograd, koji me je već uveliko bio ostavio, otišavši s turbo folkom. Ironijom sudbine, upravo se kraj devedeset treće postarao da taj svoj, predratni Beograd na kraju ponesem sa sobom. Trgujući puterom na crnoj berzi, upoznao sam jednu mladu doktorku s krupnim očima, koja je baš kao i ja bila dete Srbijom ometeno u razvoju. Poniženi, spakovali smo kofere, i započeli poprilično normalan život na živopisnom ostrvu na sredini sveta, naseljenom domorocima koji tolerantno koegzistiraju sa bladi forinerima. Klinci su od nas dosta čuli o deceniji u kojoj su rođeni, ali svejedno nikad neće razumeti devedesete. A nećemo ni mi.

Za kraj

Hvala svima: muzičarima, toncima, urednicima, Veselom, Šefu, Cekiću, i naravno kumu Nemanji.
Nazdravljam svima plastičnom čašom s malo ruma za kolače, kao u stara loša vremena!
Da nam živi živi džez!

________________


Tehnički dodatak

Te devedeset treće smo na raspolaganju imali samo jednu magnetofonsku traku od oko 45 minuta, uredno zaduženu iz studija. Svake nedelje sam posle emitovanja programa u jednom od studija za tehniku Radio Beograda traku pažljivo kopirao na audio kasetu. Neke od kaseta koje sam imao su bile kvalitetne, a neke BASF. Imalo se šta se imalo, ispalo je kako je ispalo. Negde je stereo snimak ok, negde postoje artefakti koji su me prisilili da sve svedem na mono. Ponekad su i tonci dozvolili zasićenje. Živa svirka ima veliki dinamički opseg. Ili je i to možda bilo zbog ruma. Digitalni deo posla dvadeset godina kasnije je bio pravolinijski. Trudio sam se da snimke dovedem na savremeni nivo glasnoće bez divljanja sa limiterom i kompresorom. Ratove ne volim, pa ni Rat glasnoće (eng. Loudness War).

________________

Ovde možete da preslušate snimke o kojima je reč. U pitanju su retki i do sada neobjavljivani snimci većine naših najpoznatijih džez muzičara.

 



Komentari (26)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Goran Vučković Goran Vučković 15:57 02.02.2014

De si kume!

Puno pozdrava i topla dobrodošlica u magično pozorište za drugog od dva kuma iz čuvene knjige na početku Interneta (one koja nije bila od recikliranog papira )
kumdule92 kumdule92 16:20 02.02.2014

Re: De si kume!

Blagodarim! Ostavljamo priču o proročanstvima dva kuma na početku interneta za neku drugu priliku, ali da, i od toga ima bloga. Danas je međutim tema džez
Goran Vučković Goran Vučković 16:35 02.02.2014

Re: De si kume!

Danas je međutim tema džez

Ok onda zalet na tu stranu (pa makar otišao i predaleko):

kumdule92 kumdule92 16:40 02.02.2014

Re: De si kume!

Ili još nešto od materijala o kome danas pričamo?



Goran Vučković Goran Vučković 16:43 02.02.2014

Re: De si kume!

Ili još nešto od materijala o kome danas pričamo?

Pa to nije loša ideja - primeti samo da gore u tekstu bloga nema ništa (ili je bar dobro sakriveno)
Milan Novković Milan Novković 16:54 02.02.2014

Re: De si kume!

Ostavljamo priču ...

Ček, pa moramo da se izljubimo prvo

Mali studio, a meni prva asocijacija "street art" ... "... commitment, freedom, identity and limits ..."

Goran Vučković Goran Vučković 18:23 02.02.2014

Re: De si kume!

Pa to nije loša ideja - primeti samo da gore u tekstu bloga nema ništa (ili je bar dobro sakriveno)

No zato postoji još jedan blog, a na njemu svašta...
vishnja92 vishnja92 16:52 02.02.2014

kum, konacno!

dobrodosao!

par puta smo se pape i ja neslozili oko toga da li je dzez u Beogradu bio bolji krajem osamdesetih, sa pre-panticevskim Dzez festivalom, neverovatno sarolikom scenom i jos neverovatnijim gostujucim svirkama, ili devedesetih kada ga je bilo manje, ali u zilavijem izdanju, takoreci supstratu (e al sam ga srocila...)

ja sam devedesetih ostavila dzez iza sebe, nije mi se prljao celom tom pricom.
vama je posluzio da prezivite.

i eto, to ce ostati tako.

super tekst :)

(paapeeee!)
pape92 pape92 17:45 02.02.2014

Re: kum, konacno!

muaddib92 muaddib92 18:04 03.02.2014

Re: kum, konacno!

par puta smo se pape i ja neslozili oko toga da li je dzez u Beogradu bio bolji krajem osamdesetih, sa pre-panticevskim Dzez festivalom, neverovatno sarolikom scenom i jos neverovatnijim gostujucim svirkama, ili devedesetih

.. па, извините - ја мало даље памтим (јуче начео седму деценију), по мени је џез у БЕГ био најбољи 1970-тих, да не набрајам ко све није гостовао на тзв. Њупорту.

Међутим, то су биле светске звезде а ово о чему Папе пише је херојство за које нисам знао, пошто сам тада био обузет егзистенцијом троје (тада ситне, штоносекаже) деце.

Зато сада, са немалим закашњењем: браво, мајстори!
vishnja92 vishnja92 20:00 03.02.2014

Re: kum, konacno!

ја мало даље памтим (јуче начео седму деценију), по мени је џез у БЕГ био најбољи 1970-тих


e pa blago Vama :)
moj prvi susret sa dzezom je bio na Dzez festivalu, imala sam nepunih sesnaest i verovatno bila najmladja tamo.

srecan rodjendan juce

a da su majstori - jesu, i pritom imaju jos po koji par keceva u rukavu. ali cute...

muaddib92 muaddib92 18:32 04.02.2014

Re: kum, konacno!

Хвала Вам, Вишња

И ја сам имао 16 када сам у Дому Синдиката слушао оркестар Дјука Елингтона, а потоњих година су уследили Сара Вон, Реј Чарлс, Оскар Питерсон, Дизи Гилеспи, Дејв Брубек са Пол Дезмондом и Џери Малигеном, Бил Еванс, Кармен МекРи, ма рекох горе да не бих да набрајам - понеки од њих су после Дома Синдиката долазили на сешн у Дому Омладине, па сам се докопао и неколицине драгоцених ми аутограма

Свога вољеног Мајлса сам прекочио нажалост 1973 (или 1974?) али ипак слушао десет година касније, у СЦ.Што рече Дејвид Боумен: It's full of stars!

Међутим, то јесте једна лепа прича, а сасвим је друга, још лепша прича то што је током најгорих година наших живота овде постојао и постојало нешто што се борило против те беде средствима која су имали. Понављам, жао ми је што тада за то нисам знао, мада поодавно читам раре-тове блогове. Стога поново поздрављам мајсторе (и читаву генерацију наших млађих џез певачица и музичара, свима капа доле
Бајага им је одавно дао најлепшу посвету, али пошто је раре исту доле поставио, нека то буде песма Ане Софреновић само у нешто раније снимљеном тејку:



mnenadic mnenadic 17:01 02.02.2014

Živeo

džez i slušaoci. Pisci i čitaoci, takođe!

gordanac gordanac 18:18 02.02.2014

dvostruko hvala :)

Hvala i domaćinu i gostu za užitak čitanja oba posta.

(setila sam se ovog snimka, samo da dodam svim tim lepim slovima i lepotu zvuka, 'nako)



kumdule92 kumdule92 18:58 02.02.2014

Re: dvostruko hvala :)

Još lepote, iz malenog studija, te davne jeseni.

Jaril Jaril 19:37 02.02.2014

Хвала

на лепом блогу и материјалу.
angie01 angie01 20:32 02.02.2014

oba teksta su lekovita,

komentar stavljam kod gosta, za dobrodoslicu.

hvala obojici!
kumdule92 kumdule92 22:10 02.02.2014

Re: oba teksta su lekovita,

Zahvaljujem.
A za dodatno lekovito dejstvo, evo i muzike koja blagotvorno utiče na sve aspekte zdravlja slušaoca.



pape92 pape92 22:33 02.02.2014

Re: oba teksta su lekovita,

Misteriozna stvar sa dalekih mora.

U, sedeli smo pred te dvojce ludaka kad su ovo izveli. Bio je to takoreći astralan doživljaj.
kumdule92 kumdule92 01:23 03.02.2014

Re: oba teksta su lekovita,

Da li umišljam, da li sam stvorio lažno sećanje da su tražili da se u studiju ugasi svetlo?
Ili sam ja to kasnije uvek slušao u mraku?
Nekako pristaje mrak.
pape92 pape92 02:01 03.02.2014

Vidi, vidi, ništa se ne vidi,

Sad kad kažeš, i meni se čini. Evo slušam u mraku, i vidi stvarno! Odnosno, ne vidim nego čujem. Donekle i vidim, tojest. Misteriozno more. Vreme je za krevet, vidim ja.
pape92 pape92 18:24 03.02.2014

i ovde da se polako odjavljujemo

Kao što sam napisao na svom blogu, nas su u to vreme pozdravljali isključivo sa: dobro jutro džezeri. Nema dobar dan, zdravo. Samo dobro jutro džezeri. Ustvari uopšte nije loša stvar.
tasadebeli tasadebeli 22:47 04.02.2014

Re: i ovde da se polako odjavljujemo

pape92

Samo dobro jutro džezeri. Ustvari uopšte nije loša stvar.



Као и сви "пороци", ни џезерство се не да сакрити...


Овог човека сам баш у време појављивања "Са друге стране јастука" више пута слушао у џез клубу Дома омладине... Оно у ситне сате, после поноћи, када се састави случајно окупљена екипа и свира за своју душу...


А са Локнером сам заједно давне 1983. бежао са часова из гимназије да бисмо гледали како Пет Метини и екипа истоварују своју опрему испред Пинкија у Земуну пред свој наступ.

Саша Локнер је у то време имао групу која се, ако ме памћење добро служи, звала Потоп и свирали су неки џез рок...


Али од нечега мора и да се живи, па се зато за хлеб насушни окрећу три акорда док по глави одзвања Колтрејн... Поштујем чињеницу да, окрећући та три акорда, нису никада изгубили меру, па и даље звуче сасвим пристојно када направе нешто да се заради...

Они су, Папе, у ствари, у Добро јутро, џезери, певали о себи. Зато ствар и није лоша... Има душу...

За екипу из Земунске гимназије која је пред матуру накупила гомилу неоправданих изостанака само да би разрогачених очију и отворених уста гледала опрему Пета Метинија коју износе из камиона и уносе у халу Пинки и за доба када сам се у ране јутарње сате враћао пешке кући "...доле испод Славије када шина савије..."


pape92 pape92 20:10 05.02.2014

Re: i ovde da se polako odjavljujemo

Они су, Папе, у ствари, у Добро јутро, џезери, певали о себи. Зато ствар и није лоша... Има душу...

vera.nolan2 vera.nolan2 12:42 04.02.2014

eh djezeri

Ako se neko doseti te jednom odstampa Knigu,dobrih tekstova sa Bloga b92,svakako ce i ova dva bloga,dva kuma biti medju njima.Odlicno pises kumdule!Ovo dodje kao neka fakat odlicna, urbana proza naseg drustva.Prava slika i prilika!!!...Posebno mi se svidja ovaj deo "A mi smo davali svoj doprinos otporu podrivajući taj režim džezom. Nismo bili ni prvi ni poslednji entuzijasti u istoriji XX veka koji su totalitarnom režimu zadavali udarce ubojitom snagom džeza.".Zaljubljenici djeza su zaista posebni ljudi,nesvakidasnji....
vera.nolan2 vera.nolan2 07:19 05.02.2014

Re: eh djezeri

Ovo podcrtano,moram da ispravim.Tehnicka greska,blogera pocetnika, drugi put.Svidelo mi se,ali nije za toliko naglasavanje.Neko bi mogao pomisliti da su djezeri subverzivan element u drustvu.Naprotiv,ovaj otpor je bio vise nego kreativan.Djez je paradigma kako se kreativani pojedinci uklapaju u celinu,grupu na zajednickom delu,sto bi bio moguc,nikad ostvaren san na drustvenom planu....a to vec zasluzuje esej.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana