Gostuje kumdule92
Dva meseca piljim u list virtuelnog papira i odgađam da napišem gostujući blog koji sam kumu obećao u povodu dvadesetogodišnjice emitovanja ciklusa emisija Unplugged koje smo uređivali i vodili na Radio Indexu. Sve to vreme po planu projekta remasterujem brižljivo sačuvane snimke i stavljam ih na YouTube, ali pisanje ide slabo.
Nešto me vuče da pišem emocijama - a to je odličan preduslov da ništa ni ne napišem, ili još gore, da ispadne užasno, kao transkript nekakvog dede koji u parku drži govor o svojim nalazima. Ali evo, krenulo je. Pa ako ispadne naopako, šta sad. Naopaka je bila i devedeset treća.
Radio Index Unplugged ili Ubojita snaga džeza
Poslednjih meseci devedeset treće sećam se po šarenim turbo novčanicama s dvanaest nula i vrednošću koja se računala po praktičnoj formuli 12 x 0 = 0. Sećam se i kese jabuka koje je moja majka kupila za celu platu. Platu je primila u tri popodne a zatim održala ostatak časova u školi. Za to vreme je inflacija uzela danak. Pored šarenih turbo novčanica, sećam se i osećaja toplote oko srca koji me je obuzimao kad god sam u rukama imao sto nemačkih maraka. Lepih, plavih, egzistencijalnih.
Sećam se i praznih radnji. Po rafovima uredno poređane teglice senfa i kesice pudinga. Tek sam kasnije shvatio da se mustard i custard rimuju na engleskom. To danas ima upotrebnu vrednost u društvenim situacijama. Kad god me prezaštićeni middle class idioti prilikom ćaskanja u pabu pitaju o ratu, s tipičnom mešavinom samilosti, neznanja i mišljenja oformljenog od nedovoljnog broja činjenica, a uz to još i pogrešnih, ja im entuzijastično ispričam priču o senfu i pudingu, s akcentom na rimovanju. Uvek upali, odmah krenu da se vade iz glupog razgovora koji su sami zapodenuli.
Sećam se veoma dobro i mase dilera deviza. Oko Kalenić pijace ih je bilo više nego gladnih pasa lutalica. Psi lutalice nisu bili krivi ni za šta. Oni drugi, za sve.
A mi smo davali svoj doprinos otporu podrivajući taj režim džezom. Nismo bili ni prvi ni poslednji entuzijasti u istoriji XX veka koji su totalitarnom režimu zadavali udarce ubojitom snagom džeza.
Neuštekano
Negde polovinom septembra, tadašnji glodur Radio Indexa Nenad Cekić dao je odobrenje za novi, eksperimentalni noćni program. Ideju smo kum i ja predložili kao prirodan produžetak Džeza za početnike: živa svirka u studiju, unplugged, ali isključivo džez, pa još kao kontakt program sa pričom i uključenjima... ako iko bude slušao.
Izazova je bilo mnogo. Prvo i prvo, kako s jednim jedinim mikrofonom u studiju? Drugo, koliki orkestar može da stane u studio veličine dva sa tri metra? Treće, ko je još čuo da se Unplugged radi uživo kao kontakt program? Četvrto, čime platiti muzičare za svirku, pa još po trećoj tarifi, posle ponoći? Dobro, ovo poslednje je bilo lako. Falsifikata ruske vodke za siću je bilo na svakom koraku, a nisu bili tako loši, retko ko je oslepeo. A bilo je i Navipovog ruma, ponekad je krasio rafove praznih radnji, pored senfa i pudinga. A i sam program kao takav je obećavao slavu, a muzičari vole slavu. Šta je uopšte pa moglo da pođe naopako?
Ništa. Ispalo je odlično. Počelo je fenomenalnim nastupom New Age Banda, predvođenog nadahnutom Vladanom koju smo, niko se ne seća kako, nazvali Domaćica. Dok je bilo vitaminskih napitaka i džezera koje smo dovoljno dobro poznavali da ih nagovorimo da probaju da se okušaju u svirci u studiju veličine teretnog lifta, bilo je i emisija. Pota je dolazio najčešće, i s pravom je mogao da ponese titulu Heroja Radio Index Unplugged programa. Sve je to potrajalo nekoliko nedelja a onda je ponestalo muzičara, ili volje. Došli su hladni i kratki dani, i totalna beda u gradu. Ipak, konsolidovali smo se i napravili novogodišnju emisiju, oproštajnu, gde su svirala čak tri orkestra, što je potrajalo celu noć. Na žalost, samo jedna numera te poslednje emisije je snimljena dovoljno dobro za objavljivanje.
Jedne od tih sreda bili smo svedoci najveće improvizacijske majstorije u istoriji srpskog džeza, kad su Branko, Jaća, Krnja i Ogi otpevali The Preacher, sa sve solima i kvazi-diksilend krajem. Već sledeće nedelje smo uvrstili taj snimak kao odjavnu špicu redovnog džez programa, i tu je i ostao do kraja. Nema tog ljubitelja muzike, ne samo džeza, kome taj snimak neće izmamiti osmeh na lice.
Svaka emisija je i nas voditelje i naše goste muzičare odvodila u neki drugi svet, svet koji je bio daleko od neizlečive devedeset treće. Svet bezbrižnog zezanja i svirke, svet života. Zapravo je taj alternativni svet bio java, a mi smo danju živeli u noćnoj mori. Numera za numerom, zezanje za zezanjem, uključenje za uključenjem, u prčvarnici od studija se dešavala magija uživo, udarac turbo folku kao načinu života. Naravno, slično je bilo i sa redovnom emisijom Džez za početnike, ali ona nije imala element nemoguće misije žive svirke u premalom studiju. Ovo je bilo zaista posebno.
Postoji li život posle džeza?
Sistematski preslušavajući snimke i odabirajući iz svake emisije po jednu, najviše dve numere za remastering i objavljivanje, prošao sam kroz delove prošlosti koje sam dugo pokušavao da ostavim iza sebe. Naspram sećanjima zamagljenim dvadesetogodišnjom entropijom, snimci su sveži kao onog dana kad su nastali, i tako se moja pažnja konačno fokusirala na muziku. Odmah sam zapazio da je sav materijal lep, računajući i snimke na kojima Raša svira mnogo brže nego obično, valjda zbog ruma za kolače za koji niko nije znao da može da se koristi i kao doping. Ne samo lepa muzika, već sasvim normalna. Da, ti trenuci su bili nada normalnosti. Takva je bila cela džez scena Beograda devedesetih. Džez uvek doživi procvat u teškim vremenima.
Ali da li je meni ta nada bila dovoljna da ostanem tamo? Hteo sam da po svaku cenu nadživim debile koji su mi radili o glavi. A za to nije bilo dovoljno imati nadu i s tom nadom praviti šašave emisije da bi se time dobilo još više nade. Shvatio sam da ću morati da napustim Beograd, koji me je već uveliko bio ostavio, otišavši s turbo folkom. Ironijom sudbine, upravo se kraj devedeset treće postarao da taj svoj, predratni Beograd na kraju ponesem sa sobom. Trgujući puterom na crnoj berzi, upoznao sam jednu mladu doktorku s krupnim očima, koja je baš kao i ja bila dete Srbijom ometeno u razvoju. Poniženi, spakovali smo kofere, i započeli poprilično normalan život na živopisnom ostrvu na sredini sveta, naseljenom domorocima koji tolerantno koegzistiraju sa bladi forinerima. Klinci su od nas dosta čuli o deceniji u kojoj su rođeni, ali svejedno nikad neće razumeti devedesete. A nećemo ni mi.
Za kraj
Hvala svima: muzičarima, toncima, urednicima, Veselom, Šefu, Cekiću, i naravno kumu Nemanji.
Nazdravljam svima plastičnom čašom s malo ruma za kolače, kao u stara loša vremena!
Da nam živi živi džez!
________________
Tehnički dodatak
Te devedeset treće smo na raspolaganju imali samo jednu magnetofonsku traku od oko 45 minuta, uredno zaduženu iz studija. Svake nedelje sam posle emitovanja programa u jednom od studija za tehniku Radio Beograda traku pažljivo kopirao na audio kasetu. Neke od kaseta koje sam imao su bile kvalitetne, a neke BASF. Imalo se šta se imalo, ispalo je kako je ispalo. Negde je stereo snimak ok, negde postoje artefakti koji su me prisilili da sve svedem na mono. Ponekad su i tonci dozvolili zasićenje. Živa svirka ima veliki dinamički opseg. Ili je i to možda bilo zbog ruma. Digitalni deo posla dvadeset godina kasnije je bio pravolinijski. Trudio sam se da snimke dovedem na savremeni nivo glasnoće bez divljanja sa limiterom i kompresorom. Ratove ne volim, pa ni Rat glasnoće (eng. Loudness War).
________________
Ovde možete da preslušate snimke o kojima je reč. U pitanju su retki i do sada neobjavljivani snimci većine naših najpoznatijih džez muzičara.