Beograd, onako kako ga vidi spomenik Mike Alasa
Kada bih pokušao da nađem neku tačku u vremenu u koju bi bilo moguće smestiti početak ove agonije kroz koju Srbija prolazi, verovatno bi to bilo tamo negde 1914. ili 1915. godine. Uzev u obzir da živimo u dobu u kojem se odvijaju drastične revizije, prepravljanje povesti tako da odgovara trenutnim potrebama epohe, često iskrivljenim do perverznog potrebama; verovatno je da jedina objektivna povest koja preostaje je ona sačuvana u ličnom iskustvu.
Iz stravičnog rata Srbija je izašla s idejom koja se pokazala kao istorijska greška - da se oformi državna zajednica koja će okupiti južnoslovenske narode, pod vođstvom Srbije. Kralj Aleks je pokušavao održavati nemoguće - da Srbija vlada nad narodima koji, izuzev jezika, slabo da su šta delili s njom. Aleks to nije mogao držati na demokratski način te je uspostavio apsolutizam - nešto što će ga, pokazaće se, koštati života. Mnoštvo razornih snaga je tu delovalo neumitno. Upitno je da li bi Aleks reformisao državu na način na koji je to učinila Velika Britanija. Možda i bi. Već tada se u Srbiji počelo stvarati ulizičko društvo, društvo u kojem se jači mogao nesmetano iživljavati nad slabijim, nekažnjeno i neometano. Srpska mladalačka inteligencija je reagovala najpre stvaranjem socijalističkog pokreta, inspirisanog francuskim, engleskim i ruskim idejama o uređenju društva, i to je 30-ih godina prošlog stoleća preraslo u komunistički pokret, s epicentrom na Beogradskom univerzitetu.
Drugi stravični rat je uveo Srbiju u još haotičnije događaje; društvo, nekada podeljeno između radikala i demokrata je krenulo doslovno u oružani sukob i građanski rat. Ne znam šta je bilo na četničkoj strani jer nemam nikoga u porodici ko je bio na toj strani. Ali, na partizanskoj strani prevagu nad mislećim ljudima su odneli nasilni ljudi. Ničim izazvane i podstaknute egzekucije su već tada kretale uzimati maha. U Srbiji se počela institucionalizovati tiranija. Prve godine, neposredno po okončanju stravičnog rata, proticale su u relativnom haosu. No, kada su nasilni drugovi definitivno i konačno zauzeli rukovodeće pozicije u Beogradu, duh tiranije u Srbiji počeo je zadobijati formu. Narednih decenija taj duh je postao apsolutan, i eskalirao je u previranjima nakon 80-ih, kada je postalo jasno da Aleksova i Josipova državna tvorevina neće još dugo poživeti. Tiranija je punu eskalaciju doživela u događajima poslednje decenije prošlog stoleća.
Na početku novog milenijuma smo odahnuli na tren u Srbiji, izronili smo na časak iz gorke unutarnje tmine, tek toliko da bismo potonuli obratno još dublje. Počeli smo ponovo da verujemo da imamo budućnost. Mislili smo da smo se rešili ovog svog unutarnjeg kancera. Međutim nije bilo tako. Hirurški odstranjen s uma srpskog društva, iz kancelarije predsednika i vrhovnog komandanta, kancer se počeo premeštati po različitim stranama: počev od političkih organizacija, preko biznis kartela, pa sve do duhovnih (pseudo?) institucija.
Danas, 2014. godine, ja lično ne vidim da postoji ikakav pomak u odnosu na 1984. godinu kada je liberalni duh bio u mladalačkim povojima i kada su svi verovali da je samo pitanje dana kada će društvo biti potpuno oslobođeno. To se nije odigralo ni danas, trideset godina kasnije. Izgleda da nama stvarno niko nije kriv sa strane - koliko god jeste bilo uvek, i uvek će ih biti, razornih igara spoljašnjih uticaja i moći. Međutim, izgleda da mi kao društvo nismo sposobni da uredimo svoju zemlju tako da ona bude dinamična, otvorena, slobodna i moćna. Tiranija se u današnjoj Srbiji gotovo svela na maltretiranja unutar porodice - jedan član porodice je kadar da tiraniše sve ostale iz nejasnog razloga satisfakcije i osećanja superiornosti. Srbija je ostala zatočena u 80-ima prethodnog stoleća, dok je svet za te tri decenije odgalopirao daleko napred - pojedine države su otišle toliko napred da njihova državna ustrojstva deluju kao da su već kročile u XXII stoleće. Šta je moguće učiniti ovde?