Jedna stvar mi, evo, sve do sinoć nije upala u oči. Ovogodišnji FEST je na ćirilici! U čemu je fora? Kako nikome ne izgleda tupavo da pored FEST08 logoa, koji je na latinici, piše FEST na ćirilici? Dok sam se razmišljao u čemu je zez, primetih da sa desne strane platna, tamo gde uvek stoje istaknute zastave svih zemalja iz kojih potiču festivalski filmovi, ovaj put stoje izbledelo-šarene FEST zastave. What gives?
A onda se setih i trećeg ključnog elementa za razumevanje cele priče: imidž FESTa ovaj put su parafraze na izborne slogane različitih političkih stranaka. Pa da, situacija je sada potpuno jasna. Ceo FEST je parodija naše politike. Zato i kasni svaka projekcija, parodije radi. Očekujem da na zadnji dan dođe Božidar Đelić lično kako bi se izvinio svima na kašnjenju i da upita dal' mu je neko možda našao penkalo – izgubio ga pre par nedelja i nikako da ga nađe a ima nešto važno da potpiše.
No, da ne dužim, filmovi na tapetu ovaj put su Lust, Caution i Charlie Wilson's War.
Se, Jie(Lust, Caution)
Pre nego li bilo šta konkretno kažem o filmu, moraću prvo da se malo ogradim. Retro kineska estetika, primarno oblačenja ali i svega ostalog, mi je definitivno slaba tačka. A i kineski jezik mi je ekstremno zanimljiv, pogotovo njihovi 'č', 'š' i 'ž' glasovi (da, znam, bizarno je imati tako specifične tačke interesovanja). Ne postoji način da film koji sadrži sve to meni bude loš. Ama baš nikako.Daklem, film se dešava u istočnoj Kini za vreme japanske okupacije. Počinje prilično neutralno, no vrlo brzo na površinu isplivavaju nagoveštaji nešto mračnijih tema. Jedan skok u prošlost kasnije, i u poziciji smo da pratimo sled događaja koji od amaterske pozorišne trupe studenata stvara agente pozemnog otpora i život glavne junakinje upliće sa moćnim gospodinom Ji, političarem, izdajnikom i već sve ostalo što ide uz takvu lepezu karakternih osobina. Kružni tok priče nas na kraju vraća do scene sa kojom je film počeo i završava se ubrzo zatim.
Inovantna priča, očigledno, nije snažan adut ovog filma. Ali izvođenje je perfektno. Film nije bas direktno mračan, u smislu sveprisutne non-stop sto na sat tame, ali svakako omogućava mračnim stranama čoveka da isplivaju na površinu. Misterija, intriga i preljuba od obične špijunske priče stvara režisersku solažu pored koje možete samo nemo da blenete. Fenomenalna gluma glavnih aktera ukomponovana sa režisreskom odlukom Ang Lee-a da ne preza ni od čega su moćna kombinacija, a ako film planirate u bioskopu da gledate očekujte isčuđavanja finijih dama i gospode povodom potpuno eksplicitnih i ponekad čak brutalnih scena seksa.
Jedina mana koju mogu naći u filmu je što mi je kraj bio malo isprazan. Kao što sam na početku rekao, originalnost priče definitivno nije u igri pa je i kraj takav. Što je sa jedne strane i dobra stvar jer utemeljuje film kao virtuozno izvođenje klasične teme.
Charlie Wilson's War
Hladni rat, Rusi napadaju Avganistan, Amerika neće da se meša direktno da ne bi došlo do ne-hladnog rata. Film o stvarnim ljudima i istinitim događajima. Svi vidimo u kom pravcu ovo ide, zar ne?Tom Hanks kao Charlie Wilson je kongresmen koji voli žene, alkohol i žene sa alkoholom. Iz Teksasa je. Ne voli proklete komunjare. I njegovo kompletno administrativno osoblje sačinjavaju lepe žene ("Mr. Wilson says you can teach them to type, but you can't teach them to grow tits."). Julia Roberts kao Joanne Herring je ekstremno desničarska bogata 'rišćansko-religiozna mrziteljka prokletih komunjara. Kojoj nije protivno religiji da se povremeno dohvati sa Charlijem u kadi. Tokom prijema. Dobrotvornog. Za širenje propagande protiv prokletih komunjara. I na kraju, Philip Hoffman kao Gust Avrakotos je nakrivo nasađeni, dopadljivo i iskreno nepristojni grčko-pravoslavni mrzitelj prokletih komunjara. Zajedno, oni su trio koji mrzi proklete komunjare.
No, nedajte da vam prethodni pasus pogrešno dočara atmosferu – film je lagan i humorističan. Bio bi komedija da povremeno u kadar ne ubaci avganistanske izbeglice, izranjavanu decu, helihoptere koji ubijaju civile i tome slično. A znate šta je najluđe od svega? Taj pristup zaista funkcioniše.
Na kraju krajeva, svi znamo kako se stvari završavaju. Ameriaknci uz pomoć ostalih internacionalnih zainteresovanih strana treniraju i finansiraju Avganistan da bi se odupro Sovjetima i onda se pokupe i odu dok lokalci treba da nastave da žive u razrušenoj državi bez igre ičega. I upravo je zato film potpuno ok, kao maksimalno ironična konstatacija na temu spoljne politike SAD. Malo im je zezanje, malo neko gine, malo treniraju lokalce da vode njihove ratove i onda se čude otkud svi ti teroristi. Neko pametan je čak napravio stonu igru o tome (ima i kod nas da se kupi!).
Jedini problem filma je što, pored humora, nema baš mnogo toga što ide u njegovu korist. Znamo kako se to sve završava pa priča ne nosi nikakav dramatični naboj. Priča koja prati glavne likove nema nikakve bitne prepreke za njih da zaobiđu. Sve nekako ide i ide i ide i onda stane. Mada moram priznati da je Hoffman zaista sjajan. Ako postoji razlog da se film nekome preporuči to je onda sigurno njegova uloga.
Što baš i nije neka preporuka za film, kad čovek malo bolje razmisli.