Moj gost autor je bivša članica bibliotekarske sekcije (hihihi), nekad učenica, sada drugarica - pojačivač! Ako i naši najbolji đaci, na najvišim školama, ovako misle o nama, moramo ozbiljno da se zabrinemo. Ne odbijajte im na mladost, neznanje i neiskustvo, shvatite da se loše osećaju pored nas i menjajte se.
Menjajmo se dok još ima vremena. Ne na izborima, već duboko unutar bića.
Dragi profesore,
Pišem Vam jer Vam ništa ne mogu reći. Ne mogu Vam reći jer vi niste obično biće. Ne, vi ste nedodirljiva sila koja utiče na tok mog života koji nastojim da učinim što lakšim. Zato Vam se obraćam kao kosmosu, u prazninu, čisto zbog sebe.
Vidite, profesore, ponekada sam vrlo kivna na Vas. A ponekada, u žaru razumevanja i empatije, osećam da mi Vas je žao. Mislim na Vas i zamišljam Vas kako se vraćate kući. Tamo Vas ne čeka niko, u njoj caruje tišina ili pak dreka nezadovoljne žene, u njoj bruji uspomena na loše detinjstvo, u njoj stoje slike sina koji Vas je razočarao, u njoj se oseća zadah nezadovoljstva, nevoljenosti i usamljenosti. Ne mogu mrzeti nekoga kome je teško. Vi ste isfrustrirani zbog ovog ili onog razloga. Tu frustriranost nosite sa sobom i njome zračite. Pa tako zračite i na mene. I zato o Vama razmišljam. I o tome šta bih Vam sve ružno rekla. I kako bih Vas zagrlila da Vas prođe.
Vama se obraćam, profesore, Vama koji me ne poznajete. Vama koji me gledate kao da sam Vam dosadna, Vama koji me gledate popreko i ispod oka, Vama i Vašim kolegama koji sinergetski treba da me stvorite – mene, profesionalca, akademika, čoveka, osobu koja će sutra zahvaljujući Vašim naporima i pruženom znanju moći svoje dete da pošalje na svaku ekskurziju i u najbolje škole. Vama se obraćam. Vama koji me ne inspirišete, Vama čija imena zaboravljam i koji činite da se ne osećam dobro u svojoj koži, neadekvatna i neizazvana. Cilj školstva nije da se Vi osećate pametno i da se Vi osećate superiorno i moćno (iako Vi jeste sve to). Poenta je da Vi mene naučite da se tako osećam. I da taj osećaj bude osnovan. Tu poentu ste, dragi profesore, nažalost, potpuno promašili.
Nemojte da me terate da citiram vaše mudre reči iz udžbenika, terajte me da osmislim sopstvene. Nemojte da mi dajete bodove na prisustva i gluposti, nagradite me za znanje, sposobnost, kreativnost. Pružite mi priliku da Vas impresioniram. I dajte mi podsticaj. Obećavam da Vas neću izneveriti. Nemojte nagrađivati studentske poštapalice, očigledne odgovore i ulizivačke osmehe. Nagradite vrednost i vrednost ćete i dobiti. Ne dopustite da budem depresivna zbog Vas. Ne kada znam da mogu mnogo.
Znate profesore, nekada mislim da Vam nije lako. Čak i ako uzmemo u obzir najbolju pretpostavku da Vas Vaša porodica voli, vaši studenti Vas ne vole. Oni frkću na Vaše ime, a želudac im cvrči. Ne mogu da zamislim da se neko tako oseća kad pomisli na mene. Samo jedna osoba da se tako oseća, mislim da bi me to bacilo u duboku tugu. A Vi možda i niste loši u duši. Možda ste samo nesrećni. Ali to ipak nije opravdanje. Čak i da je to maska, Vaše ponašanje, Vaše neprijatno ophođenje, snishodljivi pogledi, činjenica je da ta maska donosi veliku neprijatnost velikom broju mladih ljudi. I nesrećna je okolnost da ste Vi, kao takva osoba, na poziciji da Vaša neprijatna spoljašnjost dolazi u kontakt sa tim mladima koji su Vam ipak podređeni i ne mogu da se brane jer žele da završe fakultet što pre. Vrlo nesrećna okolnost. I to je sebično sa Vaše strane, to što se ne borite sa sopstvenim frustracijama na bolji i privatniji način.
Eh, moj profesore... Ma ne brinem se ja za sebe. Malo me potrese kada se ponašate kako se ponašate, ali onda se setim svog života. Setim se svoje porodice koja me voli i na koju sam ponosna, setim se svih ljudi koji me vole i koje ja volim, setim se dobrih slatkiša u kojima uživam i putovanja koja su me inspirisala. Biću ja dobro, profesore. Biću zato što već jesam dobro, jer nalazim sreću gde god se okrenem. Za Vas se ja plašim. Za Vas i one koje ćete ozračiti, a koji neće imati moj imunitet, za sve studente koji će odustati od fakulteta zbog Vas, zbog svih šalterskih službenica kojima ćete pokvariti dan. Ja ću moju inspiraciju pronaći već negde, a Vas ću zaboraviti. Čudno je to kako ćete izbledeti jednog dana. O Vama se neće praviti filmovi i pisati knjige. Vama se neće slati čestitke niti zahvalnice. A možda možete i drugačije...
Na kraju krajeva, uskoro će proleće.
(prepuštam odgovaranje na komentare autorki, ja imam vrućicu:)