Pre godinu dana je otišla Tanja.
Čini se da je nema mnogo duže od te jedne godine. I da je istovremeno ta godina prošla kao tren.
Čudno je vreme u kome nema nekoga ko je našim vremenima uvek pripadao. Bio tu negde. Činio se neodvojivim od postojanja. Prosto, bio deo nas i vremena u kome živimo.
I sad ga više nema.
A to je tako nestvarno, iako stvarnost ne laže.
Lažu sećanja koja ne mogu da umru.
Naročito ona poslednja, ona koja odbijaju da se utope u mraku zaborava. I uporno žive u sitnicama. Pomisliš da više nema Tanje, i samo ti bljesne njen osmeh i poluzatvorene od smeha oči. Tako se ne smeju onih kojih nema.
Ili se dese stvari koje te nateraju da, uprkos svoj racionalnosti, podlegneš sujeverju, ma koliko se sam sebi zbog toga podsmevao.
Kada je Tanja poslednji put došla kod nas, pod Alpe, u posetu, donela nam je džak beogradskih poklona. Platnenu torbicu za pseće slatkiše, kuvar Steve Karapandže, uzorke retkih rakija, CD novosadskih Frajli, slatko od malina i...bela torbica, po potrebi i saksija, sa pet lukovica belih lala. Odmah kad je Tanja otišla, lukovice sam duboko zakopala u pleteni sanduk koji mi glumi baštu. Torbica je, jer šteta je da se baci, završila u kupatilu kao taman zgodna za ona sredstva za ispiranje zuba. Tamo je i sada, nemam srca da je sklonim.
A lale...U pomenutom sanduku je, pored njih, u kasnu jesen, zakopan još bar džak drugih lukovica, zumbula, lala svih boja, niksi, narcisa...svega što mi je pod ruke palo. Sve to se cele zime stiskalo jedno uz drugo i čekalo proleće. Na proleće Tanje više nije bilo. Tada je prva od svog sandučnog cveća, iz zemlje izbila jedna od Tanjinih lala. Drugo cveće se tek izgurivalo iz zemlje kada je ona već procvetala. Porculanski belim cvetom, sa jedva vidljivim tragovima ružičaste boje. Nema pesnika koji je ne bi uporedio sa jutrom.
Tanjina bela lala je strpljivo sačekala da niknu i njene drugarice iz poklon torbice. I svo ostalo cveće iz sanduka. Na pamet joj nije padalo da precveta. Tada sam počela da je proveravam. Svaki dan. Na njoj nije bilo ni pegice starosti koja bi nagovestila da namerava da uvene. Svo ostalo cveće je počelo da vene i odustaje pod sve jačim prolećnim suncem. Tanjina lala je uporno stajala, sveža kao da je juče procvetala. Uskoro u sanduku više nije bilo cveća, svo je precvetalo, od njega su ostali tek mesnati, magleni listovi. Tanjina bela lala je i dalje stajala, smerno skupljenih latica, čak se ni otvorila nije. Skoro dva meseca, bez preterivanja i uz gledanje na kalendar, ta bela lala je trajala. Uvenula je jedne noći, sve još uvek bele latice su joj pootpadale odjednom. Uvenula je najdostojanstvenije što je mogla. Još uvek me prođu žmarci sujeverja kada pomislim na beli cvet koji je prvi porastao i poslednji uvenuo, uporno podsećajući svakog dana na onog ko ga je poklonio. A, grdila sam je te jeseni kada mi je rekla da je kupila i meni i sebi lale, jedino što ne zna hoće li dočekati živa proleće, hoće li njene lale procvetati. Svašta sam joj rekla, a ona je treptala podsmehljivo i dodatno me ljutila tešenjem da će bar lale koje je meni donela sigurno porasti jer imam "zelene prste", onakve kakve je imao njen tata.
Napolju je sada još uvek sneg, ali iz zemlje u sanduku se probijaju prvi oštri, debeljuškasti vrhovi lale. Skoro bih mogla da se kladim da je to ona ista bela, uporna, Tanjina lala.
U stvari, nije trebalo o ovome da pišem. Nisam izdržala. Trebalo je da napišem da je napravljena Fondacija Tanje Petrović. Zbog koje bi Tanja sigurno bila jako ponosna. Fondacija koja će dodeljivati nagrade onim novinarima koji budu dobro radili posao u svetu u kome je Tanja tako dugo istrajavala – u svetu kulture i umetnosti. Malo bi pocrvenela, ali bi bila srećna i zbog fondacije i zbog toga što njeni prijatelji tako misle na nju. Ne zaboravljaju je.
Ja ne mogu više da pišem o tome. Srce me boli. I takav je dan. Prosto ima dana u kojima promiče crni skut Smrti i samo se nadaš da će što pre praznih ruku da se skloni. Mada, ima mesta gde ona, crna, ništa ne može...
»Od srca verujući u reči Mihaila Bulgakova da rukopisi ne gore, i tvrdnju Zorana Predina da onaj koga zaista voliš nikada ne može da umre, ovu knjigu i sve osmehe iz nje poklanjam mojoj drugarici Tanji Petrović.«
Jer znam da se Tanja negde tamo i ovoj poklonjenoj knjizi raduje.
I živi u sećanjima onih koji ne mogu da je zaborave.