Kad si bizgov od 16 godina ti onda kod Kineza kupiš ćaletu na poklon florescenti roze brushalter.
Pokušaš da nagovoriš oca da ga proba, pa kad ti ne ide, staviš onaj brus na lice kao masku, pa kao šubaru, pa kao gaće, pa kao kačket, pa kao ne znam više šta. Glupiraš se: samo tako. Smešan si; posebno sebi.
Onda se smoriš (jer su ti svi dosadni) i odeš u svoju sobu s roze fluorecnetnim turbanom.
Za večerom se ponašaš više nego uzorno. Ljubezno se pozdravljaš sa gostima. Ležerno se šališ, kao da vodiš Noć Oskara. Služiš piće. Šarmiraš. Ali sve sa merom i dobrim ukusom. Divan si domaćin, sin, brat. To ovu priliku čini posebnom.
A čarobnom je čini što si za toaletu izabrao jeans, adidas šunjalice i roze florescentni brus na golo telo. I ponašaš se kao da nema ništa prirodnije. Sav si se naježio od hladnoće, ali ne odustaješ.
I to traje.
Ćale počinje da popušta.
- Sine, hladno ti je obuci se... Jel me čuješ ti?...
- Nema potrebe, tata.
Otac počinje da pokazuje znake nervoze.
- Obuci se prehladićeš se. Nije viša smešno... Ajde sad stvarno...
Eto prilike za ispitivanje granica:
- Nije mi hladno, tatice.
Ali nije roditelj srca kamenoga. Kad čuje "tatice" raspilavi se:
- Ajde, tatina princezo, obuci makar neku haljinicu preko. Da ti nisu gola ramena. Ajde ljubi ga tata. Jedno je zdravlje.
- A vidi šta si mi uradio od jedinog brushaltera? Skroz si ga upropastio. Pogledaj. Ajde vidi!... Ne može, bre, čovek od vas ništa da ima.... I šta ako mi sad zatreba, ja dugi nemam.