Ko bi rekao da je prošlo već ovoliko godina! A kao da se juče desilo...
Otimanje o Zorana Đinđića ne jenjava. Tokom predizborne kampanje na momente biva još prisutnije. I, po pravilu, ima dnevnopolitički karakter. Jedna od stvari po kojima je prvi demokratski premijer zaista značajan ostaje nekako uvek po strani, a to je njegova doslednost u istinskoj i nesebičnoj borbi za modernu, evropsku Srbiju, ne samo na rečima, i ne kroz nekakvu na brzinu razbuđenu ideologiju.
Uočljivi su pokušaji poređenja s njim, naravno, uglavnom indirektno, da bude jasno da to jeste poređenje, a da istovremeno niko ne može da kaže da se to baš doslovce desilo.
Poređenja se zasnivaju na najmanje dva elementa: da su i oni koji se s njim porede takođe veliki proevropski reformatori, i da i njih takođe neki moćnički ili kriminogeni krugovi nišane. A sve sračunato na ubiranje dodatnih utisaka pred javnošću: kod znatnog broja ljudi to poređenje sa pozicijom u kojoj je Đinđić bio izaziva jednu dozu „poistovećivanja po dobrim osobinama“, jer čak i većina onih koji su ga za života napadali ili odobravali napadanje na njega usvajajući tabloidizirani jezik njegovih direktnih političkih oponenata - nakon smrti su naprasno počeli da cene mnoge njegove osobine, ili da ga cene bezrezervno, u celosti, kao istorijsku pojavu. Svakako da postoji dovoljan uvid u tu čudnu katarzu ovdašnjeg sveta i, u demagoškom smislu, gleda se da se prilikom javnih nastupa nekako preuzme deo harizme ubijenog premijera.
Ovakvo postupanje se ne može zabraniti. Možemo jedino govoriti o meri ukusa. I pijeteta. Jednostavno, takva nam je politička scena, takvo je političko i svako drugo vaspitanje...
Tamo gde je pucanj 12. marta 2003. zaustavio Srbiju – ona se nalazi i danas (samo sa još starijim putevima, fabrikama, automobilima i ... sa još starijom populacijom). Pride, ideologija je istrošena, a njeni nosioci se recikliraju. Jedino se, vremenom, prirodnim taloženjem, kosovsko pitanje prilepilo na dno bare i pomalo otuđilo, dok se na površini bare voda prividno izbistrila i dobila „skoro evropski sjaj“, no, kako su ova dva plana (dno i površina) nerastavljivo vezani jedan za drugi, u izvesnom trenutku, koji svakako sledi tokom neke od narednih faza raspleta (ili zapleta) ovog pitanja moraće da dođe do njihovog mešanja i voda će opet postati mutna.
Kako god, ubistvo premijera će ostati nerazjašnjeno. Budu li ga, pak, „razrešavali“ neki od onih koji su u ono vreme i sami doprinosili atmosferi koja je pomogla da se atentat desi lakše i sa manje „moralnog opterećenja“ (da ispadne maltene kao zaslužena kazna za izdajnika opšteg dobra) – to će zapravo biti velika nagodba, i velika farsa. Biće eventualno žrtvovan neko ko je tada bio aktivan, a danas je nebitan za političku scenu Srbije i nije njen deo, dok će, bez ikakve sumnje, skoro svi bitni igrači iz senke ostati netaknuti, pre svega oni koji su aktivni u politici i biznisu. U sadašnjem rasporedu snaga jedino ova varijanta je „tehnički“ izvodljiva. Sve u svemu, načinio bi se tako privid da je proces konačno dovršen, a zapravo bi se našao još dalje od stvarnog i pravičnog raspleta nego što se nalazi sada.
U svakom slučaju, u ovolikoj hrpi nečiste savesti, stalno će biti nekakvih mrmorenja, talasanja, „novih momenata“, hipermoralisanja, patetike...
Prema oceni američkog nedeljnika "Tajm", Zoran Đinđić je bio jedan od 14 vodećih evropskih političara trećeg milenijuma.
A kad su u pitanju "korisnici" njegovog dela ili imena, radi kakve-takve diferencijacije valjalo bi reći: suprotno većini onih koji su se bavili politikom i od nje u gotovo svakom smislu profitirali, Zoran Đinđić je zbog sprovođenja svojih ubeđenja sve vreme podnosio žrtvu, da bi na kraju u to ime položio i svoj život. Ali, ima se utisak da ni to nije bilo dovoljno. Ostalo je delo. Može se oduzeti i ono. Izgleda da upravo traje pokušaj preotimanja.
Srećna šetnja ...