Već danima mi, ispod ovo malo kose, prolazi jedna pričica Džemsa Terbera. Nikako da je se otarasim pa ću da probam da je sjurim ovde, najkraće što mogu.
Sede čovek i lemur na obali sivog, severnog mora i pričaju. I, u jednom trenutku čovek pita svog sagovornika:
„ Nešto mi nikako nije jasno pa Te molim da mi objasniš. Zašto, ali zbilja zašto, svakih nekoliko godina vi, lemuri, izadjete iz svojih jazbina, krenete ka ovom ledenom, sivom moru, skočite u njega i svi se podavite?“
„ Interesantno, baš sam sad nešto mislio, pa da pitam i ja tebe“, zamišljeno reče lemur.
A zašto vi, ljudi, to ne činite“?
E, sad se meni mota po glavi jedno pitanje.
Da li je sigurno da mi, ljudi, to ne činimo, jednom u četiri godine, a ponekad i češće?
Uzgred, možda ne sasvim nevezano za ponašanje lemura i ljudi, sećam se jedne priče o Tilu Ojlenšpigelu.
Opet ukratko.
Stanovnici nekog gradića u Nemačkoj muku mučili sa miševima. Bacali otrov, nabavljali mačke, ne vredi ništa...more gladnih, sivih životinjica oglodaše sve. Tu se pojavi gazda-Til i obeća im da ih liši nevolje, uz pristojnu nagradu, naravno. Gradjani pristanu a herr Ojlenšpigel izvadi frulu iz džepa, počne da svira neku melodiju ugodnu mišjim ušima, krene ka obali reke a svi miševi, opijeni muzikom, za njim. Kad su stigli do obale, Til naglo prestane da svira a miševi, onako opijeni, nastave i upadnu u vodu i svi se podave.
Ova pričica je, posle, bila predložak za razna umetnička dela, kažu i da je „Čarobna frula“ nastala tako.
Sad mi se opet, kao malopre, mota po glavi novo pitanje:
Da li je ovaj zvuk od kog se, već više od mesec dana, ne može pobeći, zvuk Čarobne frule?
Mislim da ću odgovor na ova dva pitanja dobiti sutra posle osam, i bojim se da mi se taj odgovor neće dopasti.
Zato što nisam ni lemur ni miš.