O rezultatima izbora „ovaj deo sveta" u kome živim govori „ma, jel moguće" i „ma, ako i treba". Nemam šta da dodam, niti da oduzmem. Vlast nikada ne može da bude bolja od naroda. Nikada. Pastir u brdo, pastir sa brda. Nekoga ubijemo, od nekoga pobegnemo i tako u krug. Čim se jedan spusti sa brda, odmah se sudaramo onako klepetasti, bez puta i cilja, tražeći drugog. Čim nam neko zasvira u frulicu onako kako nam srcu godi, krećemo, za njim, gde god, kako god...
Kakva je vlast, takav je narod. Kakva je država, takav je fudbal. Nejasni su oni, običan svet ili ozbiljni ljudi, koji uporno tvrde da srpskom fudbalu može i mora biti bolje. Čista romantika „evropskih Brazilaca". Nema te zemlje na kugli zemaljskoj gde je fudbal mnogo bolji od ekonomije. Nema je. Eto, neka bude ta Portugalija, koja je ipak prvo pristanište brodova iz Brazila u „starom svetu", pa htela, ne htela, ima dotok sveže krvi, fudbalskih majstora i robova ili ovaj istočni deo sveta gde ozbiljna vlast ozbiljno kaže ozbiljnim kriminalcima „properite, neka se narod veseli". Dosta mu je rudnika, raskokanih žena i jeftinog špiritusa.
Znači, za fudbal, koji nije igra za siromahe, kakvi jesmo, potrebno je tržište. To ovde ne postoji. Narod nema „leba da jede" i to je odrednica svega. Nemaš za kartu, nemaš za dres, nećeš da platiš paket Areni za ostale kanale, pa šta onda hoćeš? Ligu šampiona na 500 metara od kuće? Zaboravi...
Jugonostaličarska fudbalska frustracija koju smo godinama gajili, priče o Kantridama, tučama po Bugojnu, sarajevskim renesansama i „Realima" sa Nišave, u poslednjih šest godina je zamenila dvoglava aždaja u liku Tomislava Toleta Karadžića, kojom očajni roditelji predškolaca plaše svoju decu u crveno-belim dresovima i pidžamama pred spavanje.
U zavisnosti od težine dana, bajka o Svetom Nikoli Barijskom, koja napaja duh i telo svakog 29. maja, smenjuje se sa dvoglavom životinjom koja ne dozvoljava deci da osete radost, koju su njihovi roditelji osećali kao mali, slaveći fudbalske titule. Taj nukleus naših života oko koga se sve vrti, ta naša nesreća, taj dokaz da je ovo zemlja na stranputici i da mladi neeemaju budućnost, ta ozbiljna pretnja da naredne generacije budu ozbiljno emocionalno osakaćene, bez samopouzdanja i nacionalnih osećanja, konačno je doživela istorijski krah.
Eto, roditelji, svanulo je novo jutro za vašu decu, Baš Čelik je savladan. Istorijski trilateral Terza-Kokeza-Tole je urodio plodom. Sada je sve u redu. Tomislav Tole je naš predsednik. Ko je hteo da ga menja? Neka digne ruku? Fudbalska mafija? Šta je to? Jel' će ponovo da mu pevamo? Ma, zašto bi? Zašto bi kada će poznata beogradska Košava duvati čitavog proleća. Da se razumemo, vlast sa tim nema ništa. Nije to ni do Toleta. To su prirodne pojave. Eno, u subotu, KOŠAVA obori raba Božjeg Dragana strikera Mrđu, ni krivog ni dužnog, taman kada se spremao da zabiberi Kragujevcu. Ovi URS-ovci nisu hteli da se pomere. Penal, čist ko plebiscit nedeljni.
"Nine, seci tortu, Bajko časti! Mi smo BROJ 1."
Dobro uvek pobedi na kraju.
„Nek se vrate stari dani", ma, zaslužili smo da živimo bolje.