Klinka i ja vodimo duge razgovore ovih dana. Ne znam kako su neosetno naše konverzacije postale ovakvi razgovori. Možda je to uticaj svega što predstoji, zatišje pred velike promene. Ponekad i dalje upletem savete i upute, ali samo kao niti u raznobojnom tkanju. Sve više sve što govorim postaju sporedni glumci u ansamblu. Lepo je pričati dugo i sporo. Sedeti za stolom na kome tanjiri nose ostatke večere dok je druga polovina zakrčena papirima domaćih zadataka i školskih projekata. I slušati. Puno vremena provedem u slušanju. Ovo je njeno vreme da čuje svoj glas. Ojačao je, i ravnopravan učesnik. Kad moj glas učestvuje, često su to priče kojih sam se setila i o kojima nisam dugo mislila. Ponekad joj ispričam nešto što sam pročitala. Nije uvek udobno vratiti se na neka mesta, ali za tim stolom sigurnost koja nema ime štiti i nju i mene. I ona se priseća. Prošle godine u ovo vreme je period kome se naročito vraća. Zaljubljena je i srećna. Brine o budućnosti. 'Nemoj, ljubavi,' ohrabrujem je. I odmah prekorim sebe. Svaki njen korak je let mlade ptice. Bez straha ne bi postojali, ni ova bliskost stvorena oko malog stola. Neumorni rad srcâ, tople grudve u okolnostima hladnog Svemira, je kosmički trijumf. Neki to zovu ljubav. Svaki dah, svaki korak, i let.