Pre izvesnog vremena, tema broja jednog časopisa su bile marginalne grupe i problemi sa kojima se suočavaju ljudi koji im pripadaju. Ne znam koji su kriterijumi primenjeni pri utvrđivanju marginalnih grupa, no pisalo se o osobama sa invaliditetom, LGBT populaciji i Romima. Mene su pozvali da napišem nekoliko reči kao osoba sa invaliditetom.
Iako za sebe ne mislim da sam na bilo koji način marginalizovana, pristala sam. Sada bih mogla da pričam o tekstu i greškama koje su se potkrale, ali to nije osnovni utisak koji je članak ostavio na mene.
Možda postoje ljudi koji ne misle da slika govori više od reči, ali sebe ne svrstavam među njih. Na dan kada je izašao novi broj časopisa, poranila sam da ga kupim. Želela sam da prva vidim kako članak izgleda. Naravno, najpre sam uočila slike.
Fotografija starije gospođe u kolicima mi je odmah privukla pažnju. Kolica su ispred stepenica, žena ima oboren pogled i deluje zabrinuto, možda i više od toga, beznadežno. Zatim mi pogled pada na fotografiju žene koja prosi (slika je deo fotografije ispod) - pretpostavljam da ne moram da kažem da joj je lice ozbiljno. Osmeh mi mami fotografija psa vodiča, ali ne vidim kome pomaže. Sledi zaista lepa fotografija, dva muškarca sa detetom. Svi se smeju i izgledaju srećno i veselo. Prosto poželite da im se pridružite. I na kraju, fotografija dve devojke. Vidimo im samo leđa, zagrljene su i gledaju u daljinu. Čine mi se zagledane u budućnost.
Kada sam videla fotografije, zapitala sam se da li ljudi misle da bih bila srećnija i veselija da sam u stanju da hodam. I da li moje seksualno opredeljenje može da utiče na to kako će marginalna grupa u koju sam svrstana da bude predstavljena na fotografijama. Da li bi osoba sa invaliditetom koja je član LGBT zajednice bila predstavljena fotografijom na kojoj ljudi izgledaju srećno? A možda samo nisam izvela dobre zaključke.