Deca su nam nepismena, deca mešaju ćirilicu i latinicu, deca ne znaju pravopis, deca su nam 'vaka, deca su nam 'naka... Propadoh slušajući povike na sirotu našu decu.
Dok deca po belome svetu u prva dva razreda osnovne škole uče i vežbaju da pišu samo štampana slova svog jednog jedinog pisma, da bi tek u trećem krenula da uče i pisana, našoj sirotoj deci se surduknu dva pisma u četiri varijante već u prva dva razreda. Pa i ne mešala ih! Pa onda povika - što nam deca ne čitaju? Kad da čitaju, jadna ne bila, kad propadoše pišući!?
Dok se u belome svetu poslednjih godina prepoznaje činjenica da kucanje na kompjuteru uzima sve većeg maha u školskom radu, te se u sve većem broju država pribegava ukidanju učenja pisanih slova i uvođenju daktilografije, naša sirota deca i dalje se bore sa četiri varijante dva pisma, a kompjutersku tastaturu viđaju eventualno kod kuće.
U Finskoj, na koju mnogi gledamo kao na uzor dobrih reformi školstva, još 1991. godine uvedena je samo jedna varijanta pisanja - štampana slova, koja se u određenim kombinacijama vezuju. Potom su 2000. godine sumirali rezultate takve reforme, i odlučili da se ne vraćaju na staro. Umanjivanje zahteva koje se pred decu postavlja kada je o pisanju reč uopšte nije imalo negativan uticaj na njihove rezultate u školi. Štaviše, stalno su u vrhu na PISA testiranjima.
U Južnoj Koreji batalili su bilo kakvo pisanje. Deca umesto sveski i olovki u školu nose tablete. I oni su u vrhu na PISA testiranjima.
U Americi je u većini država (tačnije u sve sem četiri) takođe ukinuta obaveza da škole decu podučavaju pisanim slovima nakon što je 2010. godine Nastavni plan i program to dopustio. I većina škola se odlučila da batali pisana slova.
Debata koju je lagano napuštanje učenja pisanih slova u svetu pokrenula je žestoka i ne jenjava. Jedni tvrde da učenje pisanih slova potpomaže učenje jedinstvenim aktiviranjem mozga, drugi da bilo kakvo pisanje - štampana slova takođe - čine isto. Jedni se zgražavaju nad činjenicom da će se deca u odraslom dobu potpisivati štampanim slovima. Drugi tvrde da dok sadašnja deca dorastu do odraslog doba, čak ni spisak za kupovinu neće pisati rukom. Jedni tvrde da su pisana slova kulturna obeležja koja ne treba napuštati. Drugi tvrde da pisana slova treba izbaciti iz maternjeg jezika i prebaciti u likovno. I tako dalje, i tako dalje...
Do nas ova debata još nije došla.
U nas, doduše, nikad nije došla ni debata o tome zašto se deci u dve godine surduknu 2 pisma u 4 varijante, dok se u svetu prva varijanta jednog pisma uvežbava čak dve godine, pa se tek onda prelazi na drugu.
Donekle imamo debatu o potrebi uvođenja kompjuterskih tehnologija u škole, pa me i plaši da ćemo - ako preskočimo prethodne dve debate - deci nametnuti potrebu da nauče još nešto novo, a da ih prethodno nismo rasteretili bilo čega starog. I još ćemo da budemo svi ponosni kako naša deca uče k'o Supermeni, za razliku od nesposobne dece belosvetske, istovremeno se pitajući zašto su nam deca toliko frustrirana da nam nasilje u školama sve više raste? I naravno da se niko neće zapitati zašto ta nesposobna deca belosvetska vazda imaju bolje rezultate na PISA testiranjima od naših malih Supermena. Drastično bolje.
Ne mogu se oteti utisku da je kod nas važnije šta deca uče nego šta deca nauče.
Ne bih imala ništa protiv, štaviše podržala bih ukidanje učenja pisanih slova u našim školama, kao i da se učenju i uvežbavanju pisanja i čitanja štampane ćirilice posvete prva dva razreda osnovne škole, da bi deca štampanu latinicu počela da pišu i čitaju tek u trećem. Ili obrnuto - ako hoćemo da deca već u 2. razredu pišu slova engleske azbuke, mada se sa tim realno može sačekati i do trećeg razreda. Štaviše, možda je i bolje da se sa tim sačeka do trećeg razreda, da bi deca bila koncentrisana na priču na stranom jeziku, naspram učenja gramatike.
Smatram da bi se ukidanjem učenja pisanih slova i pomeranjem uvođenja drugog pisma na treći razred otvorio ogroman prostor da u prva dva razreda deca ČITAJU. I to ne bilo šta - nego ono što ona vole da čitaju. Sa uvođenjem lepe književnosti može se sačekati do 3. razreda, nakon što se prva dva provedu u naporima da deca stvore naviku čitanja. U Finskoj, na primer, deca u prva dva razreda čitaju knjige iz serijala Kapetan Gaćerone upravo iz tog razloga - da bi ih "navukli" na čitanje. Hit među našom decom tog uzrasta jeste i serijal knjiga Džeronimo Stilton.
Svakako da ova dva primera ne predstavljaju lepu književnost, ali svojim humorom - tako važnim u tom uzrastu - uspevaju da privuku male čitaoce. Zar ne bismo i mi mogli da sačekamo s uvođenjem Tolstoja makar do trećeg razreda, dok ti mali čitaoci stvore naviku čitanja i zasite se humora? Zar im ne bi bilo mnogo lakše ponuditi lepu književnost nakon što su već uvežbali i ubrzali svoje čitanje, i prirodno osetili glad za nečim potpuno drugačijim?
Svoj stav i mišljenje po ovim pitanjima zasnivam na ličnom iskustvu, ali naravno ne samo na njemu. Nije samo moje dete na početku trećeg razreda bilo u problemu što je zaboravilo pisana slova ćirilice, niti je bio jedini koji je na početku drugog polugodišta trećeg razreda bio u problemu što je zaboravio pisana slova latinice. Sa štampanima problema nema - apsolutno svi tekstovi u čitanci, sve knjige iz obavezne lektire i svi tekstovi na internetu - isključivo su pisani štampanim slovima. Ne može se zaboraviti ono sa čim se stalno srećeš. Pisana slova deca, praktično, samo pišu, i nigde ne čitaju.
A ako ste već zinuli da kažete: "Kako smo mi mogli i nismo imali nikakvih problema?" predlažem da prethodno intervjuišete vršnjake iz svog okruženja pitanjem: "Kada pišeš pisana slova, da li koristiš ćirilicu ili latinicu?", pa ma koji odgovor da dobijete, potom zamolite te svoje vršnjake da vam napišu sva PISANA velika i mala slova onog drugog pisma za koje su rekli da ih koriste ređe. Iznenadićete se rezultatima, i sigurna sam da nećete više argumentovano tvrditi da smo "mi mogli", a ova današnja glupava deca ne mogu. Možda smo nekad i mogli, ali više ne možemo, ili samo mali broj nas može.
Eto, rekoh šta mi je na pameti - pa ako preživim debatu, preživim.
U međuvremenu odoh do lokalne knjižare gde sam poznata kao Gospođa Stilton.