Ili " Niš na vodi, Srbija kao Atlantida"
E moj Saša, dobri Saša. Toliko popijenog vina zajedno, a tek si sada uvažio sve razloge koje smo ti iznosili, sedeći na "kanabetu" u Nestu. Ipak si ti moj drug, i zato sam i postavio ovaj blog.
Ulazio sam danima u zgradu blatnjavih i mokrih nogu - teško je bilo na niškom asfaltu. A čudesan je ovaj grad. Nešto je mlađi od Jerihona i Katal Hujuka, ali je zato stariji od Vavilona! A nedavno je bio u blatu, dok bi Beograd na vodu.
Lično činim sve da mu pomognem, onoliko koliko mi to skromne mogućnosti dozvoljavaju. Svaki dan u sebi parafraziram Kenedijevu misao i pitam se šta ja mogu da uradim za moj Niš, prokažen sam među kolegama jer sam zadovoljan što plaćam solidarni porez, neću da štrajkujem nego da radim više, razumem da su državu „prethodni" doveli do bankrota. Ali nikako ne razumem kako bi „Beograd na vodi" rešio sve probleme Srbije?
Time što bi ponudio dva miliona kvadrata prostora u vreme kada već nekoliko stotina hiljada kvadratnih metara ekskluzivne stambene površine u Beogradu zvrji prazno? Da nije ideja da se 400 godina kasnije, ali sada bez Arsenija Čarnojevića, pomogne da se nove desetine hiljada ljudi sa siromašnog juga, pa i iz Niša, privuku „svetlostima velegrada" i presele u Beograd na vodi? Ni moje stalno svojatanje Aristotelove logike, njegove „Analitike" i njegove „Topike", ne mogu mi pomoći da zaključim kako će to izgradnja stanice Prokop i stanice Zemun pomoći celoj Srbiji. Angažovanjem građevinske operative iz Niša, koje ovde doslovno ne postoji. Jedino shvatam da će u trećoj fazi, izgradnjom obilaznice od Bubanj potoka, Beograd definitivno biti zaštićen od ostatka Srbije, dovodeći do apsurda jedini stvarni višedecenijski projekat koji sistematski provode sve dosadašnje vlasti - „Beograd veći od Srbije".
Kada sam pre dve godine, očajan i obeshrabljen, pisao o Mostu na Adi, koji u Beogradu spaja „ništa ni sa čim", a cenu za preplaćeno isporučuje Srbiji, naivno sam verovao da je to poslednji trzaj prestoničke bezosećajnosti i dekadencije! Avaj, ovih dana iz sunčanog Dubaija g. Mali najavljuje veliki projekat, a osmeh budućeg gradonačelnika nikako mu ne silazi sa lica!
Nakon članka o Mostu na Adi imao sam čast da me Aleksandar Vučić pozove, zahvali na tekstu i ponudi telefon i pomoć. Zvao sam ga već nakon par nedelja sa molbom da ne odgovara na ždanovljevske i nečasne optužbe DS-a, ali telefon je bio nedostupan. Sada ga drugi put molim za pomoć - da mi objasni da li je Anatol Frans imao pravo kada je rekao da bi „bez obmane čovečanstvo umrlo od očaja i dosade". Odnosno da li Srbiju vidi kao Atlantidu, a samo Beograd na vodi? Moram da pitam, da bi mirno sačekao trenutak kada će mi se prah igrati, nadam se po niškom asfaltu, a ne po blatu. Nisam menjao telefon i uvek sam dostupan. Čekam.
Autor je profesor
Medicinskog fakulteta u Nišu