...u četiri ruke, za klavirom, kleinemutter i bocvena...
Od trenutka kada roditelji posumnjaju da nešto nije u redu sa zdravljem njihovog deteta do dijagnoze i lečenja je dug (i neizvestan) put. O ishodima ne vredi ni razmišljati. U sistemu koji je trom i prepušten savesti pojedinca, a pravilno ispunjen papir bitniji od osećanja i dostojanstva pacijenta i njegovih najbližih, pravi je uspeh da išta funkcioniše.
Na tom putu od saznanja, dijagnoze, mirenja sa okolnostima i hvatanja u koštac sa samom bolešću i zdravstvenim sistemom koji vas sapliće na svakom koraku (ne nestručnošću nego upravo organizacijom posla) roditelji su manje više prepušteni sami sebi, svojim mentalnim, obrazovnim i materijalnim mogućnostima. Pa ko koliko može i ume.
I to je nedopustivo.
Besplatno zdravstvo je već odavno beskrajni plavi krug i u njemu zvezda, a socijalne usluge urbani mit. Od opštine do opštine, od bolnice do doma zdravlja, od apoteke do sms pomoći, bauljaju ljudi koji se bore za ono najbitnije – zdravlje svog deteta. Na tom putu nailaze na dobre ljude najviših profesionalnih, moralnih i ljudskih kvaliteta, ali i na jednu opštu apatiju, javašluk, nerazumevanje i maltretman od nadležnih službi za pomoć.
Porodice teško bolesne dece, hroničnih bolesnika sa potrebama svakodnevne nege, dece obolelih od retkih bolesti, dece sa smetnjama u razvoju, dakle onih koji će ceo svoj život brinuti o svom detetu i ujedno strahovati za njihovu sudbinu posle sopstvene smrti je pun izazova sa kojima se drugi roditelji ne susreću. Oni često ne mogu da rade jer se brinu o deci, a onda nema dovoljno novca da se podmire troškovi lečenja i običnog života. Oni su i učitelji svojoj deci, i terapeuti, i medicinske sestre i drugari. Neretko se porodice raspadnu i jedan roditelj je napusti. Često se jedan roditelj oda alkoholu ili nekom drugom poroku, padne u depresiju ili se i sam razboli. Muče ih strahovi, suicidne ideje, kreću u rizične alternativne terapije, rođaci i prijatelji ih posle izvesnog vremena izbegavaju…žive u svojevrsnoj socijalnoj izolaciji, u svoja četiri zida, materijalno osiromašeni i nevidljivi za sistem. Za većinu njih to nije borba koja će prestati za par godina nego nešto što će raditi i kad ne budu više mladi i u fizičkoj i psihičkoj formi.
Dakle, moramo da im pomognemo da što duže i bolje vode brigu o svojoj deci, da ih leče i školuju i razviju maksimum njihovih sposobnosti, kako bi i oni sutra bili samostalni i korisni članovi ovog društva, a ne samo još jedan izdatak za državu, zatvoren u nekom domu. Kako bi imali život dostojan svakog čoveka.
Zato Inicijativa blogera B92 traži od nadležnih da napravi tim koji bi bio psihološka podrška porodicama sa teško bolesnom decom i koji bi se pozabavio porodicom od momenta kad im se saopšti teška dijagnoza, preko lečenja do svakodnevne nege. U timu bi trebalo da budu lekar, psihijatar, psiholog, socijalni radnik, medicinska sestra i pravnik. Predlažemo da ta grupa za pomoć porodicama bude mobilna, da sama zove porodice jednom mesečno i pita kako su, poziva ih na konsultacije i, ako treba, dolazi i u kućnu posetu. Time bi se napokon ostvarilo koordinisano dejstvovanje različitih službi i više ne bi mogli da se pravdaju neznanjem da problem postoji.
Takođe, razvijati i socijalnu uslugu predah nege, gde bi se roditelji povremeno rasteretili od poslova negovatelja i ostalih terapeuta. Ranije se država pravdala nedostatkom novca za nova radna mesta – nisu vam potrebna. Reorganizujte se unutar već postojećih institucija. Umesto novih savetnika i zaštitnika za prava pacijenata koji se pretvoriše u ukrasno šiblje, dajte psihologe, psihijatre i terapeute. Oni će imati pune ruke posla, a zadovoljni korisnici se onda neće žaliti.
(primer organizacije iz Eseksa)
Zašto bi ove dve usluge trebalo standardizovati?
1. Roditelji bi imali prilagođene informacije o stanju deteta, više bi verovali lekarima i ne bi ih ometali dok leče dete.
2. Alternativne metode u lečenju bi bile minimalizovane.
3. Roditelji ne bi upadali u stanje histerije zbog straha, ne bi imali suicidne ideje, ne bi se osećali bespomoćno i ono malo novca što imaju davali na pomoćne terapije koje samo troše dragoceno vreme.
4. To bi sačuvalo i drugu decu u porodici, koja često bivaju zanemarena.
Ovo je samo nacrt rešenja problema koji smo mi uočili baveći se pričama iz našeg okruženja i onih koji su nam se javljali preko Inicijative. Pozivam vas da dodate vaše predloge i sve zainteresovane roditelje da nam pomognu da napišemo zvaničan dopis Skupštini Srbije i ostalim relevantnim ustanovama i organizacijama.
Za kraj, link na priče iz života na sajtu udruženja ,,Čika Boca“ - njega čine roditelji dece obolele od malignih bolesti. Mislim da niko bolje od njih ne zna kako izgleda taj put od dijagnoze, preko lečenja do ozdravljenja ili gubitka.