pre svega, izvinjavam se što štancam toliko tema jednu za drugom, ali naišao sam na ove prelepe misli od lepih ljudi, pa je mislim okej da budu ovekovečene, a i za ljude iz Rasejanja koji možda nemaju toliko vremena da prate našu štampu (i ono što mogu je, pretežno, odlika bede u kojoj naš nesrećni prostor prebiva - beda, no možda vodeća u zaslugama što na našim prostorima obitavaju i postoje ovakvi brilijanti duha).
Nisam Jugosloven. Srbinče sum, što bi rekli moji drugari Makosi, iz zezanja. Rođen sam u Srbiji, žena mi je Srpkinja i deca su mi Srpčad. Vaspitavan sam sa svešću o pripadnosti državi Srbiji i srpskom nacionalnom korpusu (ovo je išlo do te mere daleko da sam se pokačio sa rođenim dedom, kada sam odlazio u Izrael, oko toga što idem da služim pod drugom zastavom, u tuđoj zemlji). Poštovao sam Jugu kao neku uopštenu državu svih naroda, ali nije mi bila sada ne znam koliko prevashodno bitna. Bitnije mi je bilo to što sam svoj identitet shvatao kao srpski. Mi smo bili generacija koja je, nekako, bila najmlađa svesna u momentu kada se na Jugu sručila olovna zavesa. Nedavno sam pričao jednoj mladoj prijateljici iz Rijeke, Hrvatici, kako smo, tog dana kada je došlo do sukoba u Pakračkoj dolini - beše li avgust 1991.?; mi sedeli, celo društvo iz gimnazije, u stanu s pogledom na hercegnovsku uvalu. S mora je dolazilo, doslovce, crnilo i oluja se nadvila nad taj dan, nad vesti s crnogorskog državnog radija, nad Gdanjsk 80-e i Azru na gramofonu u pozadini, nad našu zemlju i na naše živote. Osećali smo da je taj mrak koji je s jugom došao tog dana - nalik na crna nevremena koje Riječani i Kvarner poznaju; na neodređen način došao da zauvek ostane u našim životima.
Usledilo je zlo, okupiralo je našu mladost sa svih strana. Veliki broj ljudi je otišao, kao svojevrstan danak u krvi, što kroz regrutovanja na besmislene frontove, što kroz navlačenje na arkanovski i debeovski dop, što prosto ne bivajući kadar da se izbori sa sveopštim raspadom - prosto je negde duša posustala i razum se ugasio. Mi smo se borili, kako je ko mogao, što emigracijom, što konzervativnim samozatvaranjem u okrilje porodice - ko je imao sreće da sačuva funkcionalnu porodicu, što je bila izuzetna retkost. Kako god, pregrmeli smo i taj raspad. Od prvih dana po okončanju svih sukoba, osetio sam da je moja životna misija da, u svakoj pojedinačnoj situaciji, pokušam da popravim iskidane veze između ljudi, poštujući njihove ličn(osn)e integritete i slušajući od njih o njihovim tragedijama i trpljenju besmislene entropije života, ružno, neželjeno i grubo nametnute s nekakve spoljašnje strane.
Nisam nikada bio sentimentalan niti prema Titu - nisam ga poznavao, i uvek sam se čudio šta koj' andrak deca nose štafetu u praznu kabinu na grobarskom , ili dan pre toga - na OFK-inom stadionu. Komunizam i marksizam su mi bili preteška smaračina od najranijih tinejdž-dana, i oduvek sam palio s tog indoktrinarnog gubljenja vremena, na gandžu i vops s ekipicom u štekić iza škole. Nisam bio sentimentalan prema Jugoslaviji, iako mi je bilo neizmerno žao tog pomenutog avgusta 1991. Hrvatsko primorje sam voleo kao mesto gde sam odrastao, i ostale republike su mi bile simpatične, ali Beograd je bio moj grad (Novi Sad od vremena vojne službe i, ispostaviće se, doveka), Šumadija moja zemlja i tu sam se osećao kao svoj na svome.
Ipak, moje emocije ostanu uzburkane kada pročitam neke lepe i prozračne misli iz susedstva, ne zato što me obuzme nekakva nostalgija, već zato što me prožme nada da je ta mirna budućnost, u čijem očekivanju brižno podižemo, supruga pre svega, u domu, i ja kao lovac, vani u divljini, dvoje prelepih klinčadi, dečaka i devojčicu, u kulturi filantropije i vedrine.
Za buduće doba neka ostanu,
Uživajte.