Dok je žvakao duvan, na krevetu ispod mog, započeo je monolog. Bez nekog povoda. Ćutali smo od popodnevne šetnje. Za to vreme uspeh da pročitam 40 stranica Kunderinog ‘’Oproštajnog valcera’’. Uvek me oraspoloži ta knjiga.
Odložih knjigu – nisam hteo da ga prekidam, nisam hteo I da ga ne slušam. Imao je zanimljive price. Ponekad.
Njemu nisu trazili da se redovno brije I šiša, jer je takvog izgleda lobanje I završio ovde. Kao na ličnoj karti – ako si bradat I brkat na fotki, bolje da se ne briješ. Neće panduri verovati da si to ti. Osim ako nemaš neki beleg na licu ili ožiljak od usne do oka…
To je već teže isfingirati. Ovde je drugačije…Totalni opozit od vojske. Ovde možeš da dođeš čupav I baradat, I posle da se ošišaš na nulu. Svejedno je, jer više nisi ime, već broj. Ime I mogu da pogreše, ali broj ne mogu.
Moj sapatnik, bezopasan tip, hipi mozga, završi pored mene jer je hteo malo više da tripuje, odvrnuo Electric Light Orchestra do pucanja stakala susedne kuće, 3 sata isti album ‘’On the Third Day’’. Prijavili ga WASP-ovci iz komšiluka, I od rutinskog upozorenja do hapšenja zbog čudnog mirisa semenki travuljina I svakojakih čudesa za mentalni rolerkoster kratak je put…
‘’Kada izađeš, pa ovo budeš pričao prijateljima, osnovaćemo komunu, samo da nadjem jeftinu kožu od bizona… Piši sve što ti pričam, jednoga dana… Spoznaces sebe… Sva ta lica koja te jebu sada, sve te dileme, nestaće…Bićeš svoj. Bićeš Slobodan.’’
Polako je pričao izmedju razvlačenja te smrdljive smese po zubima…
‘’ Pečurke koje sam jeo…ono…sve zavisi koliko ih uzmeš… ako uzmeš manje, samo ćeš da se osećaš ono…seksi…sve te fura na seks, vidiš plavo…ako više uzmeš, ne možeš da se pomeriš brate, da se pomeriš… avioni, mlaznjaci ti prolaze kroz glavu čoveče, dok ne ukapiraš da ima neko ko te gleda tu… I kaže ‘’Šta želiš da znaš ?’’ I onda sipaš pitanja I on ti odgovara, taj nedefinisanog oblika entitet koji je prisutan u tripu, to je kada sam gutao Psilosajbin…I sve vreme sam u pozadini čuo muziku Dead Can Dance, ‘’Lavirint’’ sam vrteo 2 meseca, samo to… kao da se sa kauča nisam pomerio 2 meseca, samo se sećam pesme…A pazi, morao sam da jedem pišam serem, ali ništa, ne sećam se… Samo je muzika stala I I vratio sam se.
Posle sam prešao na Pejoti…Pejoti moras da uradiš ritualno, sa Indijancima prvo postiš, pa posle uđeš pod Vigvam, založe vatru I naguraju kamenje – napravili su od koža bizona saunu, unutra je temperatura neverovatna, I bilo je nas dvadesetak, neko mantra, neko se moli, ti samo cekas da izađes..hahaha…ja sam čekao da izađem…samo sam obamro jer tri dana sam postio, I to je u Navaho rezervatu, I ti postiš, znojiš se, izbaciš sve toksine iz sebe, a Indijanci sve vreme pevaju, kao u vesternima pred dolazak kauboja, ali mnogo viši tonovi, udara u mozak… I onda ujutru, prvi zraci Sunca tebe puste napolje I ti kao iz pičke da si izašao, kao da si se sad rodio…slep kao beba… I sačeka te baba, da ti pogaču od kukuruza, flašu piva i 2 dugmenceta pejota. I žvaćeš taj kukuruz, pogačicu, pa pejoti, pa pivo… Pejoti je kao dugme, izlomiš ga ali ima mali cuperak koji moraš da izvadiš jer to je strihinin I onda kada ga izvadiš mozes bolje da komuniciraš sa energijom, jer mi smo energija – ali pazi, ako pokušavaš da zvaćes pejoti, odmah povraćaš, odmah.
Suv je kao zemlja, kao kora od drveta, gorko…ali ne osećaš jer nakon kukuruza koji si pojeo I progutao uz pivo, sve ide pravo u stomak, ne osećaš ga… I onda jedno 6-7 sati nema kontrole, nema konrole… 6-7 sati sam tripovao… zapravo neću da kažem tripovao jer mislim da nije trip – meni se razložila licnost, video sam svoju ličnost svuda oko mene, bio sam okružen sobom, isto telo, isto sve samo grimace različite…svako telo drugu grimasu na licu… I svaka grimasa me pita nešto, ja odgovaram, okružen svojim ličnostima koje te ispituju I mislio sam da ću da poludim, a sve te ličnosti si zapravo ti, zato I ne kazem da sam tripovao, već su u pitanju saznanja o sebi… Pričaš sa samim sobom, svojim demonima…I ili potoneš ili se izvučeš….I pocne da te pusta kao obican aspirin, prodje dejstvo… Ali ako si na granici da odeš na drugu stranu, ne skapiraš da si to ti, sva ta lica, ne spoznaš sebe, onda…nek ti je Bog u pomoci…
hahaha… Vidi, kada se vratiš iz svega toga, vidi, ti si razbio sve te sinopse u glavi tako da ne moraš vise da se identifikujes sa tim licnostima, neće te proganjati u podsvesti…razumeš… spoznaš sebe. Kraj lutanjima. Ne možeš više da lažeš sebe.
I jos jedna droga koja mi je potpuno otvorila um – LSD. Sve zavisi od doza, ja sam mnogo rokao, ne možeš da se pomeriš. Nisi stond kao na pečurkama, naprotiv, toliko si pod uzbunom da sve osetiš, svaki mišić, svaki nerv, svaku kost, kožu…sve. Gledaš u ljude – rastu im rogovi, izdužuju im se face…Tlo na kojem stojiš – kao da surfuješ, taj osećaj… Meni se stvorio mali gušter na ruci, i gleda me, dvoglavi, I fokusira me jednom glavom a druga je nezainteresovana…I zagrize mi srce I smeje se… Ali osetis sve… zato mogu da skapiram Dzim Morisona…on je prvi rekao ‘’ I am the Lizard King, I can do anything ‘’… jer je zaista tako, imamo taj gušterski mozak, tako možemo da konektujemo sa tim životinjama…. Pričam sa njima pogledom… Tačno znam koja me životinja voli a koja ne… Dodaj mi još vode, ovo je pakleno suvo, daj bradu da operem….’’
Od pričanja nije provalio da mu ta duvanska smesa lagano pljuvačku sliva niz bradu…
Dodao sam mu flašu, otišao je nad čučavac I oprao taj smrad…
Ima 5 – 6 godina od tada, nismo uspeli da osnujemo komunu, nisam video svoja ostala lica… Ništa nisam probao od svega što mi je pricao.
Ništa nisam probao iz poštovanja – ili zajedno ili nikako. A zajedno nismo mogli jer mu je tokom vežbanja glavu smrskao tip koji mu je pridržavao tegove na benč klupi. Samo je pukao od steroida I Kristal meta. Nije se pravdao, samo je rekao da je video kako ga neko napada iz okeana šipkama. Morao je da se brani.
Ja sam pokupio ostatak lobanje sa trave I prašine. Kao da sam čekao da se odnekud pojavi gušter I kaže mi – ne brini, sve je u redu.
Kolin Vilson