Juče sam saznala kako neka nastavnica u pokušaju da prekori đake koji se ’puno’ javljaju i drmusaju rukom, kaže:
„Ti, ko da imaš epilepsiju.“
To kaže i devojčici, za koju deca nisu znala da objasne kakav problem ima, ali im je on evidentan, koliko i činjenica da je ona jedna od prevremeno rođenih beba.

Moj sin ima epilepsiju.
O toj bolesti sam znala onoliko, koliko i neko ko nije u direktnom kontaktu sa istom. Sada znam mnogo više, a prvo što saznaju roditelji deteta koje je imalo epileptični napad je da ona može biti simptomatska i idiopatska. Zbog ove prve odete kući i malo ne spavate u razmišljanju šta bi sve to mogli da nađu u glavi vašeg deteta. Onda malo čitate, pa još manje spavate. Zbog ove druge uzimaju vašu porodičnu anamnezu, u kojoj ne moraju da nađu ništa.
Ne, ovo nije tekst o vrstama epilepsije.
Ovo nije ni tekst o nastavnici.
Ovo je tekst za nastavnicu koja ne zna da nije lepo rugati se nekom sa fizičkim nedostatkom. Ovo je tekst o tome da kada se začudite šta to sve rade ta naša užasna deca, dobro promislite kakvi smo mi sami i šta im nudimo na poklon.
U slučaju gore pomenute nastavnice, deca su naučila da je OK rugati se i da je OK u tom ruganju koristiti stanje zbog kog neka druga deca, uprkos silnim lekovima koje svakodnevno uzimaju, i dalje imaju napade (negde sam pročitala da je to jedna trećina). Nastavnica bi mogla da razmisli kako žive ta deca i kakve se vratolomije izvode njihove porodice, u pokušaju da im obezbede koliko toliko normalan život.
Ovo je tekst za nastavnicu, koja ne zna da epileptični napad može biti neprimetan. Treptaj oka ili dete koje izgleda odsutno i da će petoro od nas sto imati makar jedan u toku života.
Sledeći put, kada nastavnica poželi da bude zabavna, možda bi mogla da, čisto informativno, uz kaficu, proglugla i pročita šta je to Vestov ili Dravetov sindrom, a šta infantilni spazmi. Može i na youtub-u da vidi koliko volje za životom ima devojčica kojoj su upravo odstranili polovinu mozga. Ko zna, možda i sazna da, suprotno narodnom verovanju, ljudima koji imaju napad ne treba ništa trpati u usta, jer ste tako na najboljem putu da, umesto da ukažete pomoć, nekom polomite zube ili vilicu.
Na kraju, a nema veze sa epilepsijom, već s dizanjem ruku – neka nastavnica malo porazmisli i o sistemu koji brusi tu decu, pa dođemo do toga da neko besomučno drmusa ruku, ne bi li privukao njenu pažnju. Ko zna, možda u iščekivanju stida, nauči nešto novo o metodici rada.
ps.
ja u istoj situaciji kažem:
"Spuuuuštaaaj moooost!"