Negde iz daljine čuo se petao. Dva psa su se dolajavala preko brda a iz obližnje šume probijao se tek poneki cvrkut dok su laka kola za prevoz sena škriputala nizbrdicom kojom su prethodne večeri prošla suprotnim smerom. Četvoro putnika čiji su se obrisi ocrtavali na već svetlom nebu nisu puštala ni glasa a mršavi konj je bio suviše zauzet brigom da ga kola ne sustignu pa nije ni rzao ni stenjao. Tako se Bane, najtiše što je mogao, oprostio od vojske koja više nije znala u čije bi ime streljala dezertera ali bi to uradila, sasvim sigurno, samo ako bi joj pao šaka ovaj begunac u najboljem Miloradovom odelu, pravljenom da se nosi na venčanju jedinca koji je, umesto pred oltar, otišao u zarobljeništvo, aprila `41.
Prvi sunčev zrak je obasjao konjske sapi kad su se već debelo udaljili od poslednje seoske kuće.
„Okreni se ka suncu“, rekla je Rada tiho, i to su bile prve reči koje su izgovorene od kad je Milorad coknuo jezikom i cimnuo uzde da bi poslušni konj stavio desnu nogu pred levu i povukao kola, jutros, dok su bledele zvezde. Bane je poslušao, ne pitajući ništa. Oni su se uvek razumeli bez reči a njegovi, sveže obrijani, bledi obrazi su suviše odudarali od preplanulog čela; baš im nije trebalo da neki radoznalac počne da postavlja nezgodna pitanja. Naslonio je glavu na prečku kola, zatvorio oči i prebirao uspomene na izgubljenog brata a brigu o sopstvenoj budućnosti fatalistički je prepustio sudbini.
Izgleda da su Vile sudjaje odlučile da je jedan ptić iz gnezda dosta pa su dovele lokalni voz na kolosek u trenutku kad je Milorad iskrcavao svoje putnike na onom mestu na kome je prethodnog dana pokupio dve zabrinute ali odlučne žene. Verovatno je to bio neki neplanirani voz jer nije bilo očekivane gužve pa su, čak, mogli i da sednu. Mahali su Miloradu kroz prozor dok je voz šišteći kretao, a njihov dobrotvor, čije prezime nikad nije pomenuto, skinuo je kapu i prislonio je na grudi levom rukom, prekrstio se desnom i coknuo konju.
Sreća ih nije napustila ni u Krsni. Dok su čekali da naidje neki voz koji će da ih odveze preme Beogradu, ili Smederevu, svejedno, preduzimljiva Nada se navrzla na nekog pomoćnika Šefa stanice maglovitom pričom o svom bratu železničaru (taj brat je bio brat u trećem kolenu, što nije naglasila) i isposlovala sebi mesto u vozu za Smederevo (koji samo što nije, za sat-dva) i mesta u beogradskom, prvom koji bude. Desilo se da je taj prvi koji bude došao tek u rano popodne, posle dve ili tri dugačke kompozicije pune nemačkih vojnika, i već je bio krcat ali im je Nadin novopečeni prijatelj obezbedio mesta koristeći autoritet uniforme; stisli su se na pola metra klupe, u ćošku.
Ono d g d, d g d, d g d kloparanje voza, udruženo sa popodnevnom avgustovskom sparinom, uvelo je Baneta u neku vrstu polusna. Nije ga više brinula ni mogućnost da sedi u vozu koji služi kao prethodnica nekoj nemačkoj vojnoj kompoziciji, da prvi nagazi na minu. Iz te obamrlosti prenuo se tek kad se, na jednoj od usputnih stanica, u vagon ugurao jedan omanji čovek koji mu se učinio poznatim. Crna, grgurava kosa, brčići, oči kao na zejtinu, gde li je već video tog čoveka? Gledao ga je kroz zarozane kapke nekoliko minuta a onda je primetio da i taj čovek povremeno skrene pogled u njegovom pravcu pa se onda naglo zainteresuje za pejzaž koji je promicao pored prozora. Rada je osetila da se nešto dešava pa je primakla uho Banetovim ustima.
„Ne gledaj onog u ćošku“, šaputao je Bane, „sad sam ga poznao, to je jedan što se muvao sa onim Dražom Šamšulom koji je uvukao Žiku u nesreću. Kako se zvaše..Predrag.. nešto na S... Nije važno. Komunistički špijun“.
„A vidi mu lice“, šapnula je Rada, gotovo ne mičući usne, „belo, kao da nema kapi krvi, ili kao da izlazi iz neke pećine. Izgleda jezivo, kao mrtvac“.
„Izgleda da je i on mene prepoznao i da mu nije milo što me vidi. Pravimo se ludi, daleko mu lepa kuća“!
Posle jednog sata, provedenog u medjusobnom neprimećivanju, Bane se, konačno, setio i punog imena pod kojim je znao svog neželjenog saputnika, baš u trenutku kad je voz jako usporio prolazeći pored Hipodroma a Predrag N. S....iskakao iz vagona.
Za razliku od Predraga N. S....., koji je iskakanjem iz voza izbegao suočavanje sa žandarmima i Specijalnom policijom, Baneta je na kraju perona sačekala nemačka vojna patrola. „ Ausvajs!“, podviknuo je jedan od vojnika. Dok je Rada bledela u licu, Bane je spremno izvadio spasonosni papir, uput za dobrovoljni rad u Borskom rudniku. Nemac, verovatno, nije ni znao šta tu piše...ali su pečati bili uverljivi.
„Hvala Bogu i beamterskoj svesti“, rekao je Bane tiho, kad su malo odmakli.
„I hvala sumraku, kad nisu videli datum“, odvratila je Rada, isto tako tiho, a onda je, sa olakšanjem u glasu rekla:
„Važno je da je Tvoje vojevanje gotovo“.
„Nemoj da kažeš dvaput, Rusi dolaze“, odvratio je Bane terajući urok. „Već su u Rumuniji, na korak odavde. Nemci će sigurno da se brane, sad samo fali da neki blesavko mobiliše i Srbe da se brane od „komunističke opasnosti“.
„Ne preteruj, nemoguće je naći nekog ko je baš toliko blesav pa da pomisli da bi neki Srbin pucao na nekog Rusa, bio ovaj „crven“ ili „beo“. Srbi će pre da pucaju na druge Srbe nego na Ruse, to si, valjda ,već video“.
„Video!“, tužno je potvrdio Bane. „ Jedina sreća za ovaj svet bi bila kad bi svi ti kojima je do pucanja pucali sebi u glavu“. Bojali su se da sednu u tramvaj pa su požurili Balkanskom, prema Terazijama, nestrpljivi da stignu kući, u strahu da ih neko poznat ne vidi u takvom modnom rasparu, Rada sa šeširom i Bane u opancima, lep povod za svakojaka pitanja, nepoželjna u gradu opasnih uniformi i još opasnijih sivih odela. Ipak, Sreća koja ih je čuvala celog dana i učinila da im povratak kući bude kao spuštanje niz tobogan u jednom trnutku je trepnula; pored Moskve su sreli Vericu i Mišu, Verica je stanovala u br. 28, malo niže niz ulicu, i bilo bi u redu da se prijatelji pozdrave, samo da sa njima nije bio i neki nepoznati muškarac. Hodali su jedni prema drugima, ocenjujući situaciju u deliću sekunde, a onda je Verica počela da govori nemački, malo glasnije nego što bi trebalo da bi je onaj nepoznati čuo. Miša je, srećom, razumeo signal, uprkos uobičajenoj rasejanosti, i okrenuo je glavu na drugu stranu a Rada i Bane su iznenada imali nešto da kažu jedno drugom pa su se mimoišli sa prijateljima ne pogledavši ih.
„Verica je majstorski odigrala ulogu, prava Mata Hari“, rekla je Rada posle, dok su čekali Devetku. Rešili su da idu tramvajem koji vozi ka Rospi ćupriji i Višnjici jer je Banetovo seljačko odelo tu manje odudaralo od okoline nego u ulici Kneza Pavla, ako bi išli peške.
„ Jeste, a i Miša je bio na nivou! Već je otvorio usta kad je Verica počela na nemačkom! Propao mu neki vic oko mog odela, ziher, ali onaj sa njima je bio, kladim se, neki od onih Bečlija koji se skupljaju oko Veričinog oca. Špijun“! Posle su se klackali tramvajem, ćuteći, jer tramvaj u okupiranom gradu nije mesto za priču, ali je Bane stalno mislio kako je život pun neverovatnih zapleta pa se, čim su krenuli uz Sterijinu, vratio na prethodnu temu.
„Što ti je ironija sudbine“, rekao je, „ matori apotekar je bio prvi koji nas je upozorio na Hitlera, koliko je opasan, dok su ga svi, uključujući mog oca, smatrali za običnog klovna. Sećam se kao da je juče bilo, Verica i ja se smejemo u ćošku dok njen otac na onom svom smešnom srpskom ispreda nit fašizma od Ničea, preko desetine filozofa od kojih smo čuli samo za Šopenhauera, preko Vagnera i Sage o Nibelunzima, sve do Hitlera, a celo društvo ga gleda kao da je pao s kruške. I, sad se oko tog dalekovidog čoveka muvaju svi ti Nemci a on ne sme ni da zucne, da mu ne ode glava. A kako li će tek da je sačuva kad Nemci odu, to ne smem ni da zamislim“.
Posle, kad su stigli kući, uleteo je u kupatilo i Rada je ubrzo čula tuš.
„Nemoj hladnom, hoćeš zapaljenje pluća?“, doviknula je kroz vrata.
„Ne mogu da čekam, moram da operem blato“, doviknuo joj je Bane. Oni su se i dalje razumeli bez reči i znala je na koje blato misli. „ Tebi ću posle da zagrejem!“
„I ja ću Tebe posle da zagrejem“, vragolasto je odvratila Rada.
Ponovo su bili zajedno i rat je bio daleko. Još koji dan.