Nekada izgrađena zdanja i gradski kvartovi, ponekad i čitavi gradovi svrstavanjem u nasleđe koje se čuva budili su i podsticali sećanja, nostalgiju, svedočili o nekadanjoj moći i bivali nedvosmisleni dokaz o prestižu i nadmoći sledbenika iako oni u zaštićenu izgradnju nisu priložili svoj doprinos osim što su nasledili a zatim preuzeli ulogu čuvara i zaštitara nasleđenog dobra. Nasleđe izgrađeno u tvrdom materijalu se koristi i kao poligon za istraživanje radi obogaćivanja znanja o sopstvenoj prošlosti ali i kao dokaz o autohtonosti postojanja sledbenika na tom mestu, pokazuje se okolo ne bi li svi uvideli od kada se tu bivalo i šta je sve stvoreno pa se samim tim stiče i prednost, ma kakva, zatrebaće kad tad, u odnosu na druge.
Čuva se pretekla arhitektura, u spomen predhodnicima i njihovom dostignuću, graditeljskom i estetskom, mada se kriterijumi za ocenjivanje osipaju i relativizuju, u prvi plan dolazi i dominira vremenska dimenzija, starost zdanja biva presudna dok sve ostalo biva uzeto u obzir ocenjivača ali dobija status posledice. Starost zdanja je postajala presudna, broj proteklih vekova od čina zidanja je podizao vrednost nasleđenog entiteta pa je Praočeva pećina zuzela značajno vrlo visoko mesto na rang listi zaštićenog i prestižnog pa je u tesnoj trci sa piramidama ili katedralama.
Nasleđe opstaje u urbanoj matrici pa se iz njega može čitati nastanak grada odvajkada, naravno, ako je mesto bilo pošteđeno nekih nervoznih ili nepažljivih poteza osvajača, protivnika koji su rešenje tražili u razaranju misleći da će uništavanjem arte facta poništiti i ukloniti razlog, politički ili već nekakav, zbog koga su ušli u komflikt i kao rešenje izabrali destrukciju. Arhitektonika i urbana matrica su u takvim slučajevima najranjiviji i trpe posledice koje su trajno zabeležene a neki put na ruševini počinje sasvim novi život kao da je u pitanju prazna livada. I nije to sve bilo po nekom redu, događalo se da su osvajači kad zauzmu teritoriju i osvoje arhitekturu unutar gradskih zidina započnu izmene. Učine, na primer, promene unutar crkve i umetnu svoju veru, primitivniji osvajači poruše verske objekte a menja se i ime vlasnika zauzete nekretnine, smisli se novi razlog nekadašnjeg zidanja. Uobičajeno je tada da se autentični graditelji proteruju, u njihova zdanja dođu osvajači i onda oni bivaju predhodnici za naslednike, kontinuitetu se menja ritam a sledbenicima u nekoj budućnosti preostaje da biraju sled događaja i njihov sadržaj u skladu sa svojim potrebama i interesima.
Ima i mesta koja su preostala cela ili u dovoljno prepoznatljoj formi koja su pretci napustili ali jesu, tako poluurušena, trag postojanja i sada su predmet radoznalih istraživača koji na osnovu zatečenog ispisuju istoriju i tumače kulturu u kojoj je stvoren predmet njihove radoznalosti. Dolaze i turisti koji se dive preostalim urušenim ali konzerviranim i od daljeg urušavanja spašenih zdanja, ne razumevajući o čemu se zapravo radi, mogu u svoje fotoaparate a oni ambiciozniji i u svoje beležnice upisati da su to videli i tamo lično bili, proverili da je tamo bila neka civilizacija ne saznavšti zašto je bila i zašto je odatle nestala osim ako im bedeker ne podastre stereotipni skraćeni izveštaj o događaju ...
U zaštićenom kulturnom dobru koje je preturilo sve istoriske nedaće i opstalo, posle svega, savremenici se nasele, donesu svoj kulturni obrazac i tu žive ali nekim sasvim drugim životom u zdanju koje je zidano za druge ljude i druga htenja i manire. Zdanje je zaštićeno, čuva se spoljni omot, ljuska, unutra se sve menja i prilagođava, uvode se savremene instalacije, oprema, nameštaj i materijali, sve liči na scenografiju a život unutra je kao pozorišna predstava gde su ljudi nadošli u te zgrade glumci koji glume svoje živote zamišljajući da su zgradom pribavili i plemenito poreklo. Neki put se tome pristupa veoma radikalno, već je stereotipna priča o Amerikancima koji su preko okeana prenosili engleske zamkove kamen po kamen u neodoljivoj čežnji da budu isti, misleći da sa kamenjem prenose i duh, kulturu, gospodstvo, plemićki rodoslov i ostale atribute ne bi li svoju nedovoljno izniklu civilizaciju iznuđeno unapredili i dodali joj tradiciju koja se ipak računa kao presudan faktor u proceni društvenog prestiža. Oni Englezi lebde okolo sa Praocem, posmatraju i ne komentarišu, ništa nisu razumeli.