A, onda iznenada, kao sev munje na vrata kuće, koja dom beše…grune trenutak koji neumoljivo traži žrtvovanje svih vaših uspomena. U jedajn kofer se tiskaju sva najmilija I najtoplija sećanja na čitav prethodni život. U zamotuljak se užurbano vezuju sve slike detinjstva, ljubavi, radjanja, mučenja i radosti. Dok odlazite bežeći u neizvesno, pred bujicom reke-ubice, pogled vam ostaje prikovan za dimnjak kuće, za ogradu koja je čuvala njen krov i prag. U tom jednom trenutku, postajete tek jedni od mnogih koji…beže! Poneti samo najnužnije stvari!...para tišinu nepoznati glas na megafonu. Šta je manje nužno, manje bitno i nije vredno naših osećanja.
Prati vas plač vašeg deteta, koje bi i svoje mace da strpa u torbu. Drugo, starije, ono sto je oduvek bilo smireno I zrelije za svoje godine, vas samo čvrsto drži za ruku. Ćuti, a srce bi da iskoči.
Ja sam psiholog…priučena da tumačim snove. Često grešim u tome i ljutim se na sebe zbog svoje nemoći da se distanciram od pozitivnih transfera. Sada, pak, najviše bih volela da grešim kao nikada, I da ova priča nije fantazmagorija ničijeg snevanja. Ničijih košmara od kojih se krv u žilama ledi.
Nažalost , ovo jeste java. Ovo jeste realnost u mojoj napaćenoj Srbiji, danas , leta Gospodnjeg 2014. Reke ljudi koji beže, braneći goli život izmiču pred podivljalim rekama na čijim su obalama, kolko do juče, tonuli zajedno u smiraj dana.
U gomili volontera koji raspoređuju novopridošle ljude, nudeći ih čajem i toplim čarapama…sasvim po strani strpljivo stoji stariji gospodin od svojih 70-tak godina. Izdvaja se iz gomile i lagano prilazi…pruža tek nešto malo šećera i pirinča. “Žao mi je, nemam više, dao bih rado” Volonter užurbano uzima i raspoređuje dalje. Bije se bitka sa vremenom…
Hvala ti dobri čoveče sto mi vraćaš veru u ljude i nadu da dobro u nama još nije izumrlo, uprkos svemu.
Kiša koja pada, pada na sve nas!