Godinama sam živeo u dolini reke Doura. Skoro svake druge godine imali smo poplave. Velike poplave. Digne se reka do nezamislivih visina, preplavi čitavo mesto preko krovova, odseče ga od sveta, nastupi očaj, borba na život i smrt s prirodom. A onda, odjednom, grane sunce, voda se polako provuče i život nastavi dalje. Posle se teško i prisetiš koliko je strašno bilo. Naša je kuća bila na brdu, za svake poplave smo imali zbeg da o njemu brinemo. Kuvalo se za kazanom. Kao iz Na Drini ćuprije, ako se sećate Andrićevih opisa višegradskih "velikih povodanja".
Prirodne nepogode načine veliku materijalnu štetu, ali ne i moralnu, naprotiv. One iz ljudi uspeju izvuku ono najhumanije. Dakle to je dobra vest: sve prođe, pa će proći i ove poplave.
Danas je umro Dobrica Ćosić. Čitam, sad kada je pravi trenutak za to, njegovu biografiju i shvatam da u njoj sve lepo piše, crno na belo:
Dobrica Ćosić je pre svega bio jedan čvrst i dosledan čovek.
Još kao mladić postao je komunista, i to ne običan, nego komesar! To je ostao, svim srcem, dok su komunisti sprovodili teror među narodom, pa jedni nad drugima za gologa otoka, kada su streljali neistomišljenike i otimali šta im se otimalo.(1)
Čim su se nove vlasti malo civilizovale i postale koliko-toliko prihvatljive, počele da nalikuju pristojnom svetu, on im je okrenuo leđa. Postao je disident, ali ne progresivni, već staromodan, reakcionaran, ponesen zastarelom idejom nacije. Idejom koja veli da je sreća pojedinca manje važna od iteresa plemena.
Usput je pisao nekakve knige. Kako je po profesiji bio kalemar, zli jezici tvrde da su mu ih pisale pismenije kolege po partijskoj dužnosti. Bilo kako bilo, mi smo morali da čitamo ta njegova pisanija u školi. I bilo je teško, nepodnošljivo.
Onda je došlo vreme najveće sramote i propasti za Srbe i Srbiju. Dobrica je stao uz Miloševića, učestvovao u podizanju nacionalističkih pokreta i stranaka u Srbiji i okolini. Krvavi barjak je nosio. Prozvali su ga, (to me je sramota i da napišem), "Otac nacije". I to moje nacije. Tad sam shvatio da je i sam pojam nacije velika glupost.
Istorija ga je ubrzo bacila u zapećak odakle je delovao poskrivećki, i preko drugih izlapotina indokrtinirao neodlučnog i nemudrog predsednika republike i uticao na njegove nerazumne odluke koje su nas dodatno zaglibile i dovele tu gde smo. Statistički smo na dnu po skoro svim kriterijumima. A onda je otišao i ostavio nas.
Lako je njemu bilo da bude trvdoglav, da se inati kada je znao da mu nije više mnogo preostalo.
Ukratko, alal mu vera, čiča-Dobrici - dosledan čovek, čvrst. Kao neki zli šaman nekog plemena iz džungle: uvek na strani zla, prošlosti i mržnje. I uvek prost čovek, jednostavnog i nazadnog razmišljanja.
Toliko on ništa nije znao o svetu da je u jednom trenutku, mučenik, čak i poverovao da je dobio Nobelovu nagradu.
Za njega imam da kažem jedni lepu stvar. Sada je bezopasan. Ne radujem se, samo primećujem da je to što je napokon otišao sasvim ok. To što nas je ostavio na miru da živimo u veku koji je naš a, po njegovoj tvrdnji nije bio njegov, to mu je najbolje što je uradio u životu.
(1) Umro je politicki komesar Rasinskog partizanskog odreda koji je odgovoran za velika stradanja ljudi Aleksandrovca i Krusevca posle drugog rata. On je proveo neko vreme u kuci mog pradede Milosa Stambolica iz koje je moj deda odveden i koji je streljan na Bagdali posle laziranog i neverovatno brzog sudskog postupka. Iz te kuce je izbacena moja prababa i petoro dece. Politicki komesar je mnogo voleo kupatilo u toj kuci. Bilo mu lepo tamo. Zvao se Dobrica Cosic. Zelim mu da mu zemlja bude jednako laka koliko je i mom prededi bilo lako bagdalsko blato u kome je umro u strasnim mukama, polunag i vezan zicom. Zlocinci umiru mirno, a da ni ne znamo koliki su zlocinci bili. Otvorite dosijee.