Paperjasti goluždravac zeva nadu iz limenog korita, koža crvenkasto-braon naslućuje paperje. Nemoć ga ophrlila mladog, nit' zna šta je život , nit' šta je posle, a voda može svakog časa da naiđe i odnese nadu. Kad ona ode praćakanje ne pomaže.
Nešta bi jadničak da kaže , reči ne izlaze , možda i govori , al' ga ne razumemo. Nema krila da bi odleteo. Njemu je za život potrebno baš to , let u život odakle nema povratka. Zašto su ga ostavili u toj neizvesnosti, da ojača, da se sam onako providan i prirodno nezaštićen izbori za život ili su roditelji smatrali, videli, osetili ... da od njega neće ništa biti pa da ne gube energiju, da se posvete novim golupčićima.
Šta da radimo sa njim?!
Ne valja se mešati u prirodu. Ponašaj se onako kako su tebe učili. Sopstvenom opstanku najviše ti možeš da doprineseš. Vidiš kako negoduje , napada čim mu se približiš ili ga pogledaš. Ne napada , brani se.
Ponudićemo mu malo hrane i vode...komadići hleba , oko njega, sutradan su nestali, činijica vode pomerena bliže , davali su znak da pristaje na saradnju i da mu je to potrebno. Tako žgoljavo-goluždravo-paperjasto stvorenje ukapiralo je šta mu je potrebno za život: mrva hleba i kap vode; ukaprilo je da ogromne prilike nad njim, koje mu to donose, nisu tako loše. Razmišljao je, verovatno, čim se domognem perja, dignem se na noge i ojačam krila odoh u vazduh bliže vetrovima.
I , trako bi!
Po oluku se batrgao i premeštao, jačao je, nikome se nije žalio iako su ga pohodile česte kiše, vetar, mrak.. prilazio ivici života koji je jedan, možda ih ima više, odupirao se da ne porpadne kroz limenu cev. Čim su krila ojačala, perje pokrilo goluždravost odleteo je bez pozdrava....
Pred nezapamćeno nevreme u istom oluku započela je izgradnja gnezda.
Zar to nije onaj golub iz oluka!?
Jeste, to je on!
Vratio se, veruje nam… gde ptica stanuje tu je bezbedno… hranićemo i njegove potomke.
Leži na jajima… u ovom oluku oseća se sigurnim …pssst.. da ga ne uplašimo… ko zna da li nas se seća… Seća nas se, zašto bi dolazio, da mu damo hleba i vode... ne treba, on će sam da brine o svojim golupčićima.
Pred to spomenuto nevreme, ni jedne grančice od gnezda, slamčica da je ostala za uspomenu.. samo bele ljuske od majušnih jaja… a taman smo se pripremali da pripomognemo. Golupčići su tamo gde treba da budu. Uplašio sam se. Da li smo mi sigurni?! Da li smo mi tamo gde treba da budemo?!
Doleteće jednom, nenadano… daće nam znak prijateljstva… uleteće u sobu, na jastuk, pod ćebe... ali, njima je lepše iznad nas. Zajedno zevamo nadu.
Srećan let golupčići.