Ljubav| Moj grad

Aprilski zgibovi

FINAL ROUND ART RSS / 25.05.2014. u 19:09

 Ortak me je nekoliko dana lagao da ćemo preneti ’’vratilo’’ a meni se baš vežbalo. Njegova kuća je udaljena od moje samo 7 minuta laganog hoda (jedanput sam zaista merio) i još uvek ne vidim u čemu je bio problem. Jedno jutro probudiš se ranije, tako sam mu rekao, a pod tim ranije mislim na 8 ili 9, ne popiješ kafu, ne pročitaš novine, uzmeš samo kašiku meda, sačekaš me da dođem i odemo na sprat; uzmemo ’’vratilo’’, siđemo, malo se pomučimo, jebiga, teška je sprava, odšetamo do mene i završimo posao – onda se bacimo na zgibove. Eto, tim rečima sam mu objasnio da želim da vežbam i da neću više da me laže, a on je samo klimnuo glavom, potvrdno: degenericima moraš sve da nacrtaš, a onda i budeš spreman da dobiješ - i da to, naravno, prihvatiš – jedan potpuno nebulozan odgovor.

I tako je došao petak, bio je već zreo april, nije bilo ni toplo ni hladno, već onako taman, i meni se, kao što sam već rekao, treniralo danima unazad. Bilo je nekih 10 sati ujutru. I ja sam duže odspavao. Došao sam do ortakove kuće, ali mislim da sam hodao nešto duže od 7 minuta, zbog pospanosti.

Sedeo je za trpezarijskim stolom i pio Nes. Naravno, čim sam ušao u prostoriju, napao me s pričom kako nije mogao kao čovek da se naspava. Odjebao sam ga pitanjem:

- A ti ne možeš bez Nes-a? 

- Nije tvoj problem – odgovorio je.

- Hajde, idemo gore!

- Aj da prenesemo tu spravu, kad si toliko zapeo… Jedva gledam, , brate...

Ubrzo smo se popeli na sprat jer sam hteo da izbegnem raspravu. Soba u kojoj se nalazila sprava za vežbanje bila je u prašini, teškog zadaha, kao i čitav sprat uostalom: otkako znam za taj, kako ga oduvek zovemo, ’’gornji sprat’’, uvek je memljiv i zapušten, ali ja sam ga nekako voleo, jer smo se tu bezbroj puta opijali uz muziku sa tranzistora, pre izlaska u grad.

Ortak je poneo krpu sa sobom, i odmah mi je uvalio u ruke: trebalo je, naravno,  da ja obrišem spravu.

- Pa mogao si i ti da je obrišeš – rekoh, gledajući ga besno.

- Ne seri nego obriši, ’aj – reče ortak. 

Pogledao sam ga preko one stvari, bukvalno mu oteo krpu i sa svih strana prebrisao ’’vratilo’’, koje sam dobio na poklon od matoraca kada sam završio prvu godinu na filološkom. Tada sam bio presrećan, sećam se, vežbao sam na njoj danonoćno, skoro pa sam i spavao kraj nje, u svom dvorištu, a i sada, dok sam je brisao, gajio sam slična osećanja prema toj ’’skalameriji’’. Gornja šipka, namenjena za zgibove, inače obložena veštačkom kožom, odjedanput se zacaklila; isto tako i naslon za trbušnjake, donje ručke za sklekove, i čitava sprava uostalom...  

- Kažem ti, bolje je da je ti obrišeš – reče ortak. – Sprava je sad kao nova.

- Ne serinjaj – odvratih.

Onda smo se uhvatili posla.

Uz dosta muke smo spustili spravu sa sprata, niz uzane stepenice, pazeći da ne ogrebemo zid, jer bi nam njegova keva skakala po grbači, pa smo zastali pred ulaznim vratima, da bi ortak otvorio oba krila. Izašli smo, konačno. ’’Vratilo’’ je bilo glomazno, i to nas je urnisalo najmanje 2 puta godišnje - kada bismo je prenosili od moje do njegove kuće i obratno. Isti slučaj i ovog puta, s tim što sam sada odlučio da budem istrajan, bez uobičajenog kukanja i pravljenja pauza tokom nošenja, jer mi se, kao što već rekoh, baš vežbalo.

- Aj sad iz prve da je prenesemo – rekao sam ortaku, čim smo se namestili da krenemo: ortak je uhvatio spravu za ’’noge’’, dok sam ja stajao ispred njega, držeći šipku za zgibove.

Priznaću, njemu je zapao teži kraj sprave, samim tim i teži posao. Ali nije se bunio. Barem ne dok nismo krenuli ulicom Svetog Save, ulicom koja razdvaja njegovo naselje od mog. Zastali smo pred prodavnicom koju drži ćale od našeg dobrog ortaka, i tada sam pomislio da će tražiti jedno pivo da se okrepi. Ali, razuverio me:

- Čekaj da se odmorim malo. Stvarno si pizda... Ja nosim zadnji deo, pa gledaj kako su mu teške noge, brate...

Spustili smo spravu na travnjak.

- Ajde, šta kukaš, još 5 minuta i tu smo. Evo, samo pređemo ulicu, i prođemo iza obdaništa i tu smo, u ’’koloniji’’...

’’Kolonija’’ je bio naziv mog naselja, kolonijalnog karaktera (otuda takav nadimak), sa 4 reda jednoličnih kuća, i uvek bih se smajao kada bismo prolazili kroz moj red, gde su nas ’’dežurne’’ komšije posmatrale u čudu, besposleni, znatiželjni. Bila je to, čini mi se, jedina loša strana mog naselja: svako sve mora da vidi.    

- Ne pričam ti o tome, mamlaze, nego kažem da si mi opet uvalio teži deo sprave... – reče ortak.

- Baš si kvaran, svega mi – rekoh. – Zimus sam ja držao noge, a ti si blejao ispred...

- Blejao? Pa, eto, vidiš da ti je mnogo lakše čim kažeš da si blejao... Znači, ti sada blejiš...

- E, ’ajde da se promenimo... Evo, ti sada budi ispred a ja ću da je uhvatim za noge! – uzviknuh.

- Ma, uhvatiš ti mene malo dole, znaš. ’ajde, nastavljamo! – reče, i vrati se na svoje mesto.

Malobrojni prolaznici su usporavali svoj korak, posmatrajući nas, uz osmehe, kako jašemo neku crno-belu napravu, zajapureni i znojavi.

Napravili smo tek nekoliko koraka, kada smo začuli glas:

- Gde ste, bre, nesrećnici?

Okrenuli smo se: bio je to vlasnik prodavnice, inače ćale našeg ortaka Marka.

 - Samo vas posmatram... Ne možete jednu običnu spravicu da prenesete, e jebem ti mladost!

- Pa ’ajde vi je nosite umesto mene onda – reče ortak.

- Hajde lepo vi odmorite, da popijete po pivo, na moj račun...

Ortak me je značajno pogledao, očito oduševljen idejom ortakovog ćaleta, čije je ime bilo Petar, ali su ga svi živi zvali Peki. Odrično sam klimnuo glavom.

- Ma jok – rekoh, - idemo da ostavimo spravu, da malo odradimo zgibove i sklekove , pa ćemo doći popodne... Možda.

- E, vidi mamlaza, pa ja te sad zovem, ne popodne. ’ajde, bre, od piva će ti porasti mišići! – reče Peki.

- U pravu je čovek – reče ortak, - popijemo pivo, pa ćemo onda da vežbamo.

- E, ’bem ti sve – uzdahnuo sam. – Hajde, hajde da popijemo i to pivo!

Nasadili smo se u drvenu klupu sa metalnim, izrezbarenim naslonom, uzeli malo vazduha, i za tren oka se pojavio Peki sa 3 hladna piva. Seo je kraj ortaka, pružio nam flaše, pre toga svaku otvorio upaljačem.

- Inače, ne pijem, kao što znate – reče, - ali sada ću popiti.

Imao je ogroman stomak, čovek bi rekao da je to od piva, ali Peki nije pio, zaista, štaviše, mrzeo je alkohol, već je problem bila prekomerna, i naravno, nepravilna ishrana.

- Otkud to da popijete? – upitah ga.

- Imam razloga, pravo da ti kažem...

- Prodavnica je počela dobro da radi?

- Ma kakvi, jok. Sranje kao i dosada. Urnisao me onaj tip što je otvorio DIS tamo na ćošku – reče i pokaza prstom ka ćošku ulice Svetog Save i Iva Kurjačkog, gde se žutela ogromna reklama. – Dao je jeftini hleb, jeftinije mleko, jeftinije pivo... I sada ljudi navalili kod njega, kao muve na govna...   

- Nego? Čemu onda želite da nazdravite?

- Marko mi je dobio Austrijske papire. Danas mi je javio.

- Stvarno? – reče ortak. – Ništa nam ne javlja, mamlaz...  

I stvrano, prošla je gotovo cela nedelja otkako Marko nije pisao ni meni ni ortaku, što je bilo za čuđenje; obično se javljao na svaka dva ili tri dana, preko ’’Vajbera’’.

Marko je pre 2 meseca otišao kod nekog Pekijevog prijatelja koji ga je ubacio u nekakav biznis sa nekretninama: navodno, njegovo zaduženje je bilo da ide od agencije do agencije, i daje svom šefu na uvid kakvo je stanje na tržištu nekretnina, kako se posluje sa klijentima, kako napreduje posao... I ortak i ja smo znali da je to bila jedna od onih vrsta poslova koje smo oduvek nazivali ’’hladovina’’, gde ništa ne radiš a dobijaš lovu, mada nismo često imali prilike da radimo takve poslove; i sam Peki je to znao, naravno, samo što je o tom Markovom poslu, kad god bi nas sreo pred prodavnicom, pričao sa takvim oduševljenjem, sa takvim preuveličavanjem, da nam je često pripadalo muka. Ni ovoga puta nije bilo izuzetka:

- Da, jutros me zvao. Kaže, sve je sređeno. Nisam ga baš najbolje razumeo, ali uglavnom, ostaje tamo za stalno... Dobio papire.

- Super, blago njemu – rekoh.

- Ma kakvi blago, radi kao crnac – pljesnuo je šakama, šatro zaprepašćen. – Momci moji, kaže tamo se radi od jutra do mraka...

- Dobro, ali ne radi nikakvu fizikaliju – reče ortak. I bio je u pravu.  

- Da, bre, ali treba obići sve te agencije...

I ortak i ja smo odgovorili ćutanjem.

U narednom momentu sam pomislio kako ljudi ponekad imaju mnogo sreće; Marko pogotovo. Zahvljajujući ćaletu, sve je oduvek išlo na njegovu vodenicu: njegov ćale, srećnik sam po sebi, imao je lagodan život - otac mu je ostavio veliku kuću sa još većim imanjem, s kojim nije znao šta bi. Izdavao je sprat Kinezima, od toga kupovao polovne automobile, davao drugima da ih srede, preprodavao ih zatim za mnogo veću cifru, a imao je i nekoliko lanaca zemlje koje je davao na arendu, a kako se pričalo, od tog novca je otvorio 2 ili 3 lokala u gradu, pa i ovu prodavnicu pred kojom smo sedeli. A nekako, večito se žalio. No, ubrzo sam prestao o tome da razmišljam, jer mi se činilo besmislenim.

- Ajde – reče Peki, - za Markovu sreću!

I ortak i ja smo ćutali: u sebi smo ovu zdravicu drugima posvetili.

Pivo mi je kliznulo niz grlo, osećao sam kako se tiho taloži u mom stomaku. Podrignuo sam snažno, osetio olakšanje, i tačno sam znao kakvu reakciju mogu da očekujem od Pekija:

- Svinjo! – reče kroz osmeh.

Nakon prvog piva, prebrzo ispijenog, Peki je doneo i drugo. Negodovali smo. Ortak nešto više nego ja, jer je pio na prazan stomak. Ipak smo ga ispili. A kako se približavalo i treće, a mogao sam da ga naslutim (verujem i ortak) znao sam da će ovo biti još jedan pijani dan; dan ranije sam bio u selu kod babe od jednog drugog ortaka, koji tog dana nije mogao da nam pomogne oko sprave, i tamo sam se, nakon što sam se s njegovim ćaletom vratio sa njive (sadili smo kukuruz!), opio kao krelac. Najeli smo se pasulja sa rebarcima, i odmah se uputili kod nekog čoveka kojem je trebalo da se plati seme, i ne znam ni sam šta još. Kada su on i ortakov ćale obavili ’’transakciju’’, seli smo u njegovo prostrano dvorište, i ’’odrali’’ skoro litru prepečene rakije, okruženi kokoškama i petlovima koji su se bezglavo jurili.

I sada, dok sam se sedeo pred prodavnicom, posmatrajući Pekija kako nam donosi i treće pivo, znao sam, kao što rekoh, da će ovo biti još jedan pijani dan, na moju (ne)sreću.

- Izgleda da je ovo naša stvarnost – rekoh, otvarajući flašu zubma (to obično radim nakon drugog piva), a obraćao sam se ortaku.

- Šta? – reče ortak.

- Pa, ovo... Da se opijamo, umesto da treniramo...

- I ovo je trening... Trening za prvi maj, ha ha ha... – zakikotao se.

- Ja od sutra počinjem da vežbam, a ti vidi – zapretio sam.

- Momcovi, ima vremena za zgibove i ostala sranja... Hajde da nazdravimo – reče Peki i podiže flašu.

Snažno je zasijalo nezrelo aprilsko sunce.

Razmišljao sam kako ću i kada preneti spravu do svoje kuće. Verovatno četvoronoške, uz ortakovu jalovu pomoć, pomislih. 

- Za mog Marka – reče Peki.

- Za vašeg Marka – reče ortak.

Ja sam ćutao kao mula: prevrnuo sam očima.

Jeb'o te Marko, pomislih, pijem za pivo ovaj put - i za zgibove, naravno...

Captain McSheffrey 



Komentari (4)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

deset_slukom deset_slukom 21:22 25.05.2014

Pijan dan

znao sam da će ovo biti još jedan pijani dan


Desi se neočekivano, kao elementarna nepogoda. Dođe nepozvan, ali ipak, nekako, dobrodošao.
FINAL ROUND ART FINAL ROUND ART 22:32 25.05.2014

Re: Pijan dan

Upravo tako, a kad dodje - sto ga odbiti?! :)
wilma68 wilma68 22:01 25.05.2014

Crtica iz života

FINAL ROUND ART FINAL ROUND ART 22:33 25.05.2014

Re: Crtica iz života

Wilma

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana