Weird Shit: POVRATAK U VJEČNOST (2.dio)

iliti – I did it again ;)

Iznenadna vijest o postojanju  izgledne mogućnosti da, nakon skoro dvije i po godine, ponovno doživim bliski susret sa  DMT-jem, prizvala je u moje sjećanje gomilu nezaboravnih uspomena, ali i upalila sijaset kojekakvih alarmnih lampica. Duhovna strana mog krhkog bića odjednom se našla u stanju povišene bojeve gotovosti.  U isto vrijeme, moja racionalna polovina bila je zaokupljena pitanjima vezanim za smisao svega toga:

-          Šta se stvarno dogodilo TAMO, TADA?

-          Šta me TO (opet) očekuje?

Pravi izraz za ono što sam svo ovo vrijeme osjećao prema dmt vizijama  jeste – strahopoštovanje. S tim mišljenjem se inače slažu i sve osobe koje znam, a koje su imale dotično iskustvo.

Na sam Dan D(mt) osjećao sam blagu pozitivnu tremu. A s približavanjem "lansiranja" tenzija je opasno porasla. Pred neposrednu inicijaciju, dok je pripremao lulu, uvodničar me upitao:

-          Jesi li uzbuđen?

-          Jesam – odgovorih iskreno.

-          To je normalno.

A onda sam, kao što to već ide, duboko povukao par dimova, zadržavši ih u plućima na nekoliko sekundi i ...

(No, prije nastavka, kratka napomena. Kako kod svog prvog dmt iskustva nisam pojma imao šta me očekuje, pa me je i sam početak potpuno iznenadio, učinivši da se uvodnog dijela slabo sjećam, ovog puta sam bio pripravan na ... na šta god.)

... prvo se pojavila  fina, magičasto-svjetlucava mrežasta struktura koja je prekrila, bolje reći upila,  moje tijelo, a zatim i čitav prostor sobe, uvlačeći ga i transformišući u jednu posve novu pojavnost. Naravno, podrazumjeva se - krajnje fantastičnu pojavnost. Na mikro planu taj svijet je bio istkan od istih stilizovanih geometrijskih niti koje su sačinjavale noseću mrežastu strukturu, dok je u krupnom kadru, vizuelno, ona najviše podsjećala na neke minimalističke slike Max Ernesta, samo postproducirane posebnim futurističkim softverom koji im je davao neviđeni intezitet, iluminantnost, punoću i zasićenost boja.

Sa starim svijetom nestalo je i moje tjelo, a ostala samo gola svijest usred tog ekstremno ekstraordinarnog okruženja. Zajedno sa tim okruženjem pojavili su se i entiteti koji su mu pripadali. Najpribližnije bih ih mogao opisati kao – vansvemirce, pošto ni njihov “prirodni“ambijent ni oni sami nisu bili sa ovog (fizičkog) svijeta. Više sam osjećao njihovo prisustvo, nego što sam ih jasno uočavao.

Najčudnije od svega je bilo to što su se ONI “predstavili“ kao da se odnekud (iz budućnosti?) već znamo. A tako su mi  i djelovali, mada ne znam od kuda.

Ono što je bilo zajedničko i toj novoj realnosti i pripadajućim joj entitetima je superiorna inteligencija kojom su zračili, barem u odnosu na mene :) Takođe, neupitnost i neprikosnovenost njhovog prisustva je bila pomalo spooky. Rekao bih prenaglašena, ali TAMO je ionako sve bilo prenaglašeno.

Moja svijest je u novoj sredini  nemoćno plutala kao subatomska čestica zarobljena u moćnom magnetnom polju LHCR-a. Ovaj uvodni dio je trajao svega par sekundi, a onda je krenulo “predavanje“ u vidu spektakularne vožnje kroz  metamatičku superstrukturu.

Sjećam se kako mi je usred početnog poniranja niz taj kaledioskopski rolekoster zaflešala njihova poruka – ZAR SI POMISLIO DA NE POSTOJIMO!? Već sledećeg trenutka ja sam jurio  interdimenzionalnim kanalima, vremenskim fraktalima,  petljama totalne kauzalnosti, propadao kroz lejere i lejere stvarnosti koji su se granali i zoomirali u nepojmljivim prespektivama.

Par puta sam bio doveden pred kapije ovog svijeta i baš kad mi se učinilo da sam na rukohvat od izlaza bio sam ponovo usisan u bezvremlje. U jednom trenutku, sjećam se da sam pomislio kako mi nemamo receptore za prihvatanje onog čemu smo tamo izloženi. S duge strane otežavajuća okolnost za mentalno zapisivanje onoga što nam se dešava predstavlja činjenica da naša svijest svo vrijeme razgoračeno zuri u neprekidni tok “misli“ nekog superiornog uma. Neprestano  bombardovana novim i novim senzacijama i informacijama. Kao kad vam neko ispriča dvadeset viceva za redom, pa se poslije ne sjećate ni jednog. Ali se sjećate da ste se silno smijali.

Sve što ostane u memoriji je neki opšti utisak, ukus zvjezdane prašine u ustima, pokoji u-mozgu-zakačen kadar, trivijalna sitnica ... potpuna raspamećenost.

Ako bih već morao da tražim smisao u svemu onom što se TAMO izdešavalo rekao bih da sam prisustvovao demonstraciji funkcionisanja mehanizma totalnog vremena (ne apsolutnog, ovaj put, već totalnog). Ako fizika bez vremena sugeriše da svi trenuci postoje istovremeno kao beskonačno mnogo različitih SADA, a da je vremenski tok tek produtk načina na koji naša svijest prolazi kroz “sukcesivne“ trenutke, onda sam ja prisustvovao postupku skokovitih prelaza iz bilo kojeg u bilo koje SADA. Da ne pričam o tome da se unutar svakog SADA može kretati i mimo prostornog kontinuma :)

Ok, ovo je poprilično iztrivijalizivan i izbanalizovan siže onoga što mi je predočeno u toj mentalnoj odiseji, nakon koje su me vansvemirci nježno aterirali niz finu mrežastu strukturu na mjesto odakle sam i uzletio – u plišanu fotelju.

-  Au, al su me izuuli! – bilo je prvo što sam rekao po sletanju.

Prvo što mi je palo na pamet, nakon što sam opet ugledao dobri stari 3D svijet,   bile su riječi Ralph Abrahama – DMT is proof that the mind doesn’t live in the brain. U potpunosti mi je bilo jasno šta je time htio da kaže.

A onda sam ustao, izašao na terasu i ostatku malobrojnog društvanceta bez daha prepričavao svoje fascinacije. Tijelo mi je treperilo od ushićenja, nadrealin šikljao kroz slijepočnice, a ja sam šetao kao navijen po terasi i  pokušavao  da pričom sačuvam bar malo od sve te magije.

Ah, kako sam samo mogao da sumnjam (pa i u tragovima)  u izvanrednost tamnošnjih dešavanja. Ono je prevazišlo sva moja iščekivanja.

Nakon što smo proveli koji sat u opuštenom druženju, došlo je vrijeme za drugu seansu. Ovog puta sam rekao ekipi da prate šta im govorim, pošto sam namjeravao da u drugoj polovini tripa (ah, kakva neadekvatna riječ ;)), kada svijest počinje pomalo da se oslobađa i osamostaljuje, pokušam da im dobacim pokoju informaciju.

Ok, ponovo sam potegao tih par dimova i ... desio se ponovni susret sa istim entitetima! Ista pojavnost, fina geometrijska mikrostruktura, ista začudna atmosfera, punoća...

(Napominjem, da je ovakav slučaj veoma rijedak, odnosno da niko u mom okruženju nije imao slično iskustvo)

Nakon što sam u par fleševa prošao kroz nekakve tajanstvene sobe, u kojim su ispred mene stajali ONI, a koje su mi i same odnekud bile poznate, skliznuo sam u onaj isti nepredvidljivi  fluks čiste metašizike. I opet su se predamno ređale fantastične transformacije nabijene značenjima čiji bi mi smisao nestajao odmah nakon što bih ga po’vatao. Kao da sam u tim otkrovenjima, ujedno,  dobijao i spoznaju da je ona nedostupna našem ovozemaljskom umu ... U jednom trenutku zaprepašćena nekim utiskom, a očigledno i isfrustrirana tom Tantalovskom pozicijom, moja tupava svijest je uzviknula – E, ovo ću da zapamtim!

-  Baš me zabolje kurac što ćeš  da ga zapamtiš! – odgovorio je ini glas.

Na to sam trenutačno prsnuo u smjeh, a čitav tok tamnošnjeg zbivanja odjednom je iskliznuo  u posebni kanal u kojem je sve bila čista zajebancija. Taj vansvemirski humor me totalno “oborio s nogu“. Nadrealna vizuelizacija karakteristična za onostrane vizije  bila je kao stvorena za spektakl tog tipa.

Nakon standardnih 10 minuta programa (mjerenog ovozemaljskim vremenom) ovaj put sam aterirarao sa ogromnim osmjehom na licu.

Kad sam se ponovo priključio društvu za stolom u sobi pored, prvo što sam ih pitao  bilo je da li su  išta čuli što sam pričao. Rekli su mi ne samo da su me čuli, već da sam pjevao neku čudnu pjesmu na nepoznatom jeziku, proizvodio neobične zvuke i glasno se smijao.

Kažu da je jedino razumljivo što sam rekao  bilo  – Ovi momci imaju strašan smisao za humor!

Auh, kakva je to noć bila ... usred svemira. A utisci kojima sam se TAMO  napunio i dalje su mi glavna zanimacija već danima unazad. No, pošto je tekst postao preglomazan, o razmišljanjima koja su o svemu tome uslijedila  pokušaću da nešto više kažem kroz komentare.

Samo me živo interesuje da li će i sledeći put doći isti ONI?