Protekle nedelje igrala se utakmica između vlasti i opozicije, ona tradicionalna koja se u demokratskim zemljama igra neprestano, i još se uvek prebrojavaju mnogobrojni pogoci u obe mreže. Zna se samo jedno - svaki od pogodaka bio je čist autogol.
Autogolovi DS-a bili su efektni. Stranački izbori kad im vreme nije. Demonstracija nedostatka empatije i solidarnosti. Stavljanje parcijalnog interesa iznad opšteg. Đilasov argument da, eto, i Skupština radi, bio je takođe autogol. Jer radi i Pošta, ali Pošta neće sutra ići na izbore. A ni Skupština kao takva. Al' stranke bogami hoće.
Pajtić je loptu šutnuo u sopstvenu mrežu i pre nego je preuzeo kormilo. DS, kaže, već godinama nije društvena i politička avangarda. Mislim, lično se ne slažem sa tom ocenom, ali na nju ima pravo svako...osim onog ko je bio potpredsednik te iste stranke, svih tih godina, bez primedbi na avangardnost i ulogu u društvu, jer njome ne devalvira stranku nego sebe.
Potom je usledila mini kampanja koja se u nekim državnim i tabloidnim listovima vodila pod parolom «Vojvođani preuzeli Demokratsku stranku». Da li je neko pomislio da je to blago rečeno politički nekorektno? Moja asocijacija na rasizam i šovinizam je verovatno prejaka, al' opet i nije baš bez osnova. Međutim, elektronsko i štampano tablodno naklapanje o stranim silama i gej lobiju koji je Pajtića doveo na čelo stranke, bilo je istinska ružna pojava kakva, po mom mnjenju, ne treba da se dešava u pristojnoj i normalnoj Srbiji.
Vlada, za to vreme, nije baš igrala kao Bajern. Upetljala se u, za nju, malignu temu cenzure, negde na sredini terena, bez ikakve potrebe. Da li i bez zasluge, kao što tvrdi, neka se time pozabave stručniji, meni je jedino zanimljiva pomisao kakvu bi eventualnu korist mogla Vlada da ima od ukidanja Telepromptera i napada na sajt Peščanika «sa hiljada adresa od kojih su mnoge u Češkoj i Kanadi», kako kaže Danas.
Prvo, svako normalan u Vladi valjda zna da cenzura u današnjim uslovima komunikacije ne može da proizvede ništa osim besplatne reklame, petnaest minuta vorholovske slave za cenzurisane i postizanja kontraefekta – boldovanja i stavljanja u fokus pažnje javnosti upravo onog što se želi sakriti.
Drugo, zašto bi vlada provocirala erupciju priče o cenzuri zbog jednog bloga na Blicovom sajtu i par poluanonimnih sajtova pred prvu zvaničnu posetu srpskog premijera Nemačkoj u poslednih desetak godina? Svako iole obavešten svestan je štete koju Srbija ima zbog negativnog odjeka u nemačkoj štampi, na temu cenzure, koja odmah postane povod za grebanje po prošlosti naših čelnika. I jasno mu je kakve će taj negativni publicitet imati posledice na sadržaj razgovora sa kancelarkom Merkel. I na recepciju Srbije među nemačkim privrednicima.
Ovo su ozbiljni razlozi za zabrinutost i trenutak je kada selektor vladinog tima mora da zastane, stavi prst na čelo, i sebi, a potom i građanima, odgovori na neka ozbiljna pitanja.
Sme li opstanak vlade da se svodi na sapunsku operu sa pucanjem, plakanjem i tučom na splavu?
Može li Srbija da opstane kao društvo ako sama država pojačava nevericu u institucije, od kojih je policija jedna od najvažnijih?
Sme li stabilnost države da zavisi od nečijeg poziva premijeru u pola pet ujutru? I netačnih informacija koje će mu biti prenete?
Zašto država gubi vreme i ugled privođenjem korisnika Fejsbuka u Tvitera, dok se kriminalci u sve većem intenzitetu puškaranjem obračunavaju po ulicama gradova?
Zašto ovih dana mediji u vlasništvu države tabloidima daju javni čas kako treba da izgleda cicvarićevsko novinarstvo? Kako dezinformisani, uznemireni i «delovanjem» HAARP-a sluđeni građanin, bez ikakvog vrednosnog kompasa, može da ostvari predstojeće bolne reforme? Kako ga motivisati da danas bude trpeljiv prema teškoćama, da bi sutra ušao u tu pokvarenu i zlu Evropu o kakvoj ga svakodnevno truju državni i paradržavni mediji?
Da li je to vlada otvorila kancelariju za brze odgovore OEBS-u i da li je korisno u ponedeljak zaratiti s njima, da bi se već u utorak potpisao separatni mir?
Da li je dobro puštati svoje stranačke jurišnike da o ombudsmanu javno govore ono što stvarno misle, a uzeti ga u zaštitu tek kad slika u javnosti zapreti da postane preterano ružna?
Da li je to što premijer skreće levo dok daje desni migavac, posledica promućurne političke taktike, ili znak vrednosne shizofrenije koja će neminovno voditi ka sve većim društvenim sukobima?
Još ima sličnih dilema. A sve one vode do najvažnije, šta je alternativa ovoj vladi? Ali stvarna, ne neka imaginarna i idealistička. Neka nova DOS-ovska sila, sa sve Branislavom Lečićem, koja se iznenada pojavljuje i rešava stvar? Ajte, molim vas! Znači, jedna je samo realna: preuzimanje dizgina vlasti od strane šarolikih snaga ljubitelja gubernizacije države koje će napokon ujediniti naciju u borbi protiv EU, HAARP-a i kemtrejlsa.
U svetlu ove, ne baš prijatne istine, treba izbrati: i dalje gubiti vreme na bezidejne lične i personalne sukobe, ili učiniti napor da se pametnim i konstruktivnim političkim pritiskom Vlada natera, primora (ili joj se pomogne, sasvim sve jedno) da radi ono što je građanima obećala.
Ovo mi drugo deluje da je društveno korisnije, na svaki način inteligentnije i za Srbiju jedino pobedničko rešenje.
Objavljeno u "Našim Novinama", 7.6.2014.