Beli je svirao sa Stonsima

Najbolji domaći session bas gitarist. Musician’s musican. Pravim imenom Nenad Stefanović, nom d'art ‘Japanac’, jedna je od onih tihih, samozatajnih ali važnih ličnosti jugoslavenske pop-scene bez koje bi ona bila mnogo siromašnija.
Još od sedamdesetih Japanac je bio muzikant 'na poziv' i odsvirao je bas-dionice na bezbrojnim pločama - iako po vokaciji jazz-funker, uhljebljenje je najčesće imao na pločama narodnjaka, pogotovo onih 'crossover' tipa.
Domaću muziku obogatio je svirkom na nekoliko ključnih rock-albuma. Iako sorta muzičara kojem on pripada je spadala pod skupnu imenicu 'tezgaroši', njegova svirka je bila sve osim toga - inspirativna i svježa, što se može čuti na Japančevom možda najboljem momentu – svirkom na kultnom albumu Olivera Mandića 'Zbog tebe bih tucao kamen': savrseni uber-cool funky atmosferski bas u 'Smejem se, a plakao bih' i čuveni lead-bass intro u 'Sve su seke jebene' - ona komplicirana dionica (sa nedostižnim trilerom!), koja je za muzičare-aspirante kao i za profije ostala sam KANON sviranja četverožičanog instrumenta. Neša je prvi naš moderni basist koji je učinio da instrument doživljavan kao 'pozadinski' (bas su šezdesetih dobivali najlošiji muzičari u bandu!) dobije opušteni, misteriozni coolness.
Ovo je bio biografsko-kritički dio, ali treba ovdje reći još nešto drugo.
Beograd je uvijek za razliku od više 'arty' Zagreba gajio kult muzikanata, muzičara-'zanatlija' i to je za insajdere bila općost. Imao sam kao klinac fantaziju: zamišljao sam tamošnje muzikante kako sjede u 'Šumatovcu' ili 'Grmeču' (kavane gdje su se skupljali), piju lagano, kuliraju i čekaju da ih netko potraži - netko od zvijezda najčešće kojima je zakazao vlastiti svirač pa im treba profi tko će sve odsvirati dobro, pouzdano i što je najvažnije - odmah.
Centralna ličnost te scene - uz ljude kao Krle, Duda Bezuha, Vlajko Bulatović etc. - u mojim je daydreamovima uvijek bio baš on – Neša Japanac.
'OK, koja je lova?', pitao bi iza ray-banica ne ustajući.
Kad bi čuo, nakon male pauze klimnuo bi kratko, pokupio jednom rukom pljuge i odsječno krenuo.
Tako sam si to zamišljao.
Godinama nakon svega razmišljajući unazad, shvatio sam da i nisam, bez obzira na romantiziranje, bio tako daleko od istine.
Sjećate se Bajaginog hita '442 do Beograda' i onog finog, minimalnog aranžmana: marakas za beat, relaksirana ritam gitara i prepoznatljivi intro - bas što vozi najprije 'nisko', a onda oktavu-dve podignut, odsviran na fretless-basu, taman prije nego lagano ušeta sopran-sax Neše Petrovića? E, to je bio Japanac i potpuno je jasno da nitko drugi to nije mogao tako ni izaranžirati ni odsvirati, kao i da je svom curriculumu pribrojio još jedan intro klasik. Moći skinuti njegove dionice značilo je biti pravi, ozbiljan muzikant, the big league: kako smo samo, u vojničkom bandu, Darko i ja bili fascinirani dok smo otvorenih usta gledali kako Ogi note-per-note svira ovaj intro.
Uopce Bajagin opus (na kojem je kompletna krema bg-muzicara) je dosta profitirao: gdje god bi slušalac čuo bogati, debeli sound koji je mogao funkcionirati i kao prateći, skoro nečujni 'punjač’ i kao vodeći raskošni, žestoki kad je trebalo, solo-instrument - gotovo se sa sigurnošću reći da je iza tog zvuka stajao on.
Zadnja dva albuma Bijelog dugmeta? 'Ružica si bila'? He was there.
Sa narodnjacima - Haris Džinović sa svojim u 800.000 (!) primjeraka prodatim prvijencem? Isto. (Haris:'Nenad Stefanović Japanac je basista “boli glava”).
Vidim da i danas svira ali – kakva vremena takve i tezge: nekad Bajaga, Dugme i Oliver Mandić, danas...ovi što im niti imena ne želim napisati u istoj rečenici sa maloprije nabrojanim velikanima.
Tko zna – možda se vremena i promjene pa da Neša Japanac dobije gigove kakve zaslužuje.
Slušam već godinama u emigraciji mlađe muzikante koji su se s njegovom svirkom upoznali tek nedavno – izgovaraju lozinku ‘Japanac’ s pobožnim respektom i zavjerenički kao uvijek kad se priča o najboljima. To je dobar znak.