autor: Rodoljub Šabić
"Najdrastičniji primer je Bezbednosno-informativna agencija. U njenom slučaju nije reč samo o kršenju prava na pristup informacijama u posedu organa vlasti, već o potpunom neprimenjivanju Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja. Bezbednosno-informativna agencija nije imala potrebnu komunikaciju sa građanima koji su joj se obraćali zahtevom za ostvarivanje svog, zakonom i Ustavom zajamčenog prava a ni sa Poverenikom, kao drugostepenim organom. Nije odgovarala na zahteve građana, nije se, na traženje Poverenika izjašnjavala o podnetim žalbama. Nije postupala po nalozima sadržanim u rešenjima Poverenika. Nije to učinila ni nakon što je Vrhovni sud njenu tužbu protiv rešenja Poverenika odbacio. BIA se oglušila o svoju zakonsku obavezu u čak 6 slučajeva u kojima je Poverenik doneo odgovarajuće rešenje. BIA nije izvršila čak ni elementarne, za sve državne organe, zakonom predviđene obaveze u vidu dostavlјanja godišnjeg izveštaja o primeni zakona Povereniku i izrade i objavlјivanja Informatora o radu. Primer potpunog ignorisanja Zakona od strane bilo koga, po mišlјenju Poverenika zaslužuje ozbilјnu pažnju Narodne skupštine Republike Srbije. Zakoni Republike Srbije moraju da obavezuju svakog osim onog ko je samim zakonom izuzet. Niko ne bi smeo i nikom se ne bi smelo tolerisati da sam sebe izuzima od primene zakona. Onaj ko to ipak čini poigrava se, ne samo sa konkretnim zakonom nego sa principom zakonitosti, i svakako, autoritetom Narodne skupštine koja zakone donosi."
Citirani tekst je deo Godišnjeg izveštaja Poverenika za informacije od javnog značaja Narodnoj Skupštini Republike Srbije. Ali: za 2006. godinu! Tada, iako je Izveštaj Poverenika podržan, ni Vlada ni Skupština nisu ništa preduzeli povodom gore opisanog. Ipak, godinu i nešto više nakon toga, posle smene rukovodstva u BIA i razgovora koje je Poverenik imao sa novim rukovodstvom agencije stvari su se počele menjati. BIA je počela da izvršava obaveze koje ima po zakonu, i izvršila ranije doneta rešenja Poverenika. Sva osim jednog, koje će takođe izvršiti, ali tek osam godina kasnije, nakon spora pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu koji je država Srbija sebi nepotrebno dozvolila da vodi i izgubila.
Inače, inicijalni problemi u primeni zakona bili su posebno izraženi u slučaju BIA ali su bili, u nešto manjoj meri prisutni i u odnosu sa drugim bezbednosnim strukturama (MUP, Ministarstvo odbrane, VBA, VOA), posebno u vezi sa postupanjem po nalozima Poverenika.
Sada, aktuelni podaci su, na sreću, u potpunom kontrastu sa tim inicijalnim. Od nešto preko 1.500 žalbi podnetih protiv pomenutih organa, velika većina je već rešena. A u odnosu na ukupan broj tih slučajeva, svega oko 2,8% otpada na rešenja poverenika po kojima nije postupljeno. Ako se zna da tu spada i jedan broj nemogućih izvršenja (slučajevi u kojima se tek na kraju postupka utvrdi da je dokument uništen, propao ili da nije ni postojao iako je trebao da postoji), nameće se zaključak da je reč o zaista malom procentu.
Ali koliko god podaci o promeni odnosa bezbednosnih struktura prema obavezama koje ime u odnosu na javnost bila dobra stvar, nije to povod za ovaj post. Povod je nešto drugo, nimalo dobro. Nešto na šta sam pokušao skrenuti pažnju Skupštini jednim posebnim izveštajem pred kraj prošle godine. U njemu, pored ostalog, stoji da je Povereniku podneto ukupno 650 žalbi protiv državnih preduzeća. Iako su po zakonu rešenja Poverenika konačna, obavezujuća i izvršna, državna preduzeća na koja su se rešenja odnosila nisu po njima postupila u 113 slučajeva!
Dakle, procenat nepostupanja po rešenjima Poverenika za informacije u bezbednosnim strukturama, tradicionalno i svuda u svetu "zatvorenim" je oko 2%, a u strukturama, koje raspolažu ogromnim iznosima javnog novca i velikim javnim dobrima, taj procenat je oko 20%, dakle, 10-tak puta veći!
Ovom podatku, u bilo kojim uslovima, a pogotovo u vreme kada se u svim našim strateškim antikorupcijskim dokumentima naglašava značaj transparentnosti u borbi protiv korupcije ne treba nikakav komentar, sam za sebe govori dovoljno.