Sport spaja ljude. Tako je bilo u doba antičkih Olimpijskih igara, tako je i danas. Tako je bilo i u doba krvavog Velikog rata, kada je bilo tako malo stvari kojima bi se čovek mogao radovati. Centar za sportsko nasleđe Jugoistočne Evrope, uz pomoć i podršku ambasade Velike Britanije u Srbiji, započinje projekat koji ima za cilj da prikupi podatke i istraži sportske kontakte između Srba i Britanaca u periodu Prvog svetskog rata, kako na Solunskom frontu, gde su bili najčešći i najintenzivniji, tako i u Srbiji do 1915. i Velikoj Britaniji, gde su se sklonile brojne srpske izbeglice. Istraživanje zajedničkog sportskog nasleđa dve nacije nije samo svojevrsni omaž srpsko-britanskom savezništvu u periodu Prvog svetskog rata već predstavlja i mogućnost da se dođe do fundamentalnih saznanja o samim počecima srpskog i jugoslovenskog sporta i uticajima koji su na razvoj istog imale razvijene sportske nacije poput Velike Britanije.
Ove 2014. godine širom Starog kontinenta biće obeležena godišnjica početka Velikog rata. Komemoracije i manifestacije koje će biti održane neće imati za cilj samo da podsete na ogromna stradanja i velike ljudske žrtve, da se osvrnu na kraj jedne epohe relativnog mira i prosperiteta i početak turbulentnih godina koje će obeležiti ratovi i velike političke promene širom sveta, već i da potaknu interesovanje stručne i šire javnosti za dublje i manje vidljive procese koji su bili sastavni deo Prvog svetskog rata, one procese koje je teže primetiti i komplikovanije ispratiti a koji su u velikoj meri oblikovali svest i stavove onih koji su rat preživeli.
Pogled na Prvi svetski rat iz današnje perspektive mora biti kataklizmičan. Nebrojene ljudske žrtve, milioni ljudi koji su izginuli u oružanim sukobima i koji su umrli od gladi, bolesti i hladnoće i ogromna materijalna devastacija, ostavili su duboku prazninu koja će se osećati u poratnim godinama i decenijama. To važi za sve zemlje učesnice, i za sile pobednice i za poražene. Društvene posledice rata morale su biti izrazito negativne. Čitave generacije mladih ljudi su izgubljene a oni koji su preživeli, bez obzira na to da li su pobedili ili izgubili, zauvek će nositi ožiljke i biti svesni previsoke cene koju su platili. Srbija je bila država koja je vojni i politički cilj u ratu ispunila ali i država koju je ta pobeda gotovo u potpunosti uništila.
Ipak, Veliki rat nije doneo samo uništenje i bedu. Paradoksalno, u rovovima, na položajima i u vojničkim kolonama postojalo je još nešto osim straha i beznađa, postojalo je nešto što će na buduće generacije Srba i Jugoslovena ostaviti značajan trag. Srbija je u periodu Velikog rata bila deo šireg vojnog i političkog fronta. Posle povlačenja srpske vojske preko Albanije, hiljade srpskih vojnika koji su preživeli ofanzivu Centralnih sila i surove uslove albanske zime, bili su raspoređeni na položaje u okolini Soluna, gde su činili deo velike savezničke armije i gde su srpski vojnici bili izmešani sa trupama iz Velike Britanije, Francuske, Rusije, Australije, Novog Zelanda, Kanade, Indije i drugih delova sveta, uglavnom francuskih i britanskih kolonijalnih teritorija. Ovaj kontakt i vojnički suživot, koji je bio masovan jer su savezničke armije brojale desetine hiljada ljudi i koji je bio ličan i emotivan, jer su se ti ljudi zajedno borili i zajedno gledali smrti u oči, predstavlja izuzetno značajan događaj u modernoj srpskoj istoriji a posledice ovog zajedničkog iskustva borbe i patnje su brojne ali ponekad teško uočljive. Činjenica je da su na položajima u makedonskim planinama, u kampovima i vojnim bolnicama, u kantinama i oko logorske vatre, vojnici iz najudaljenijih deova sveta zajedno provodili vreme, pričali i slušali priče i pevali tužne pesme o svojim zavičajima, upoznavali se sa stranim kulturama i životnim običajima drugih i veselili se tome što su još uvek živi.
Iskustvo suživota na frontu dovelo je do toga da su se ljudi bolje upoznali i zainteresovali za običaje i životne stilove drugih a neretko i do toga da su neke od tih životnih obrazaca prihvatili i pokušali da dalje šire u svojim sredinama. Za društvenu istoriju Srbije značajan je jedan segment društvenog života o kojem se ranije malo pisalo ali koji je kasnije postao veoma važan a sa kojim su se Srbi masovno susreli tek na Solunskom frontu. Radi se o sportu, društenoj aktivnosti koja je do početka Prvog svetskog rata bila za Britance i Francuze veoma značajna ali je u Srbiji još uvek bila privilegija malobrojnih. Hiljade srpskih vojnika prva će sportska takmičenja, prve atletske trke i prve fudbalske utakmice imati prilike da vide tek na ratištu, gde su prvo posmatrali nadmetanja između britanskih vojnika, koji su običaj da slobodno vreme provode u sportskim priredbama baštinili više od pola veka. Ubrzo su i srpski vojnici skupili hrabrost i odvažnost pa su se tim sportskim takmičenjima i pridružili.
Sport je postao važan deo svakodnevice u Srbiji na samom početku 20. veka. U godinama i decenijama koje su prethodile, sportska takmičenja su ili bila veza sa nekim davno prošlim vremenima, gde su rvačke i šakačke borbe i takmičenja u bacanju kamena s ramena evocirale kolektivno sećanje na srpsku srednjevekovnu i ne tako davnu, ustaničku, prošlost, ili su, sa druge strane, bila povlastica malog broja ljudi, onih koji su imali tu sreću da vide sveta, da se školuju ili posluju u inostranstvu, gde su i došli u kontakt sa modernim sportskim igrama. Fudbal, laka atletika, boks, biciklizam, veslanje, tenis, hazena i drugi sportovi koji su već u to vreme u velikoj meri zaokupljivali pažnju i slobodno vreme žitelja evropskih gradova i varoši, postepeno su se širili i po Srbiji, prvo u Beogradu i većim mestima poput Šapca, Niša, Valjeva i Smedereva, da bi za nepunih desetak godina stigli u gotovo sve varoši male balkanske kraljevine. Sport je bio vesnik modernizacije, bio je indikator da Srbija uveliko prihvata obrasce po kojima se živelo u zapadnoj Evropi i pokazatelj da građanska klasa više nije tako mala i izolovana od ostatka naroda. Ipak, koliko god da je sport napredovao u tih dvadesetak godina, od momenta kada se u Srbiji pojavio do početka Prvog svetskog rata, on je ostao privilegija malobrojnih, onih koji su imali dovoljno slobodnog vremena da se sportom bave i koji su bili dovoljno bogati da svoje sportske aktivnosti finansiraju. Seljačke mase, siromašni varošani i radnička klasa u nastajanju, dakle više od 90% srpskih građana, nisu bili u mogućnosti da se sportom aktivno bave.
Pioniri srpskog sporta su bili mladići koji su imali prilike da putuju van granica svoje otadžbine i da se upoznaju da modernim životom građanske Evrope. Srpski studenti koji su studirali na univerzitetima Austro-Ugarske, Nemačke, Švajcarske ili Francuske postajali su članovi univerzitetskih sportskih društava, upoznavali se sa pravilima igre i učili se organizaciji sportskih društava. Po povratku u Srbiju posvećeno su prenosili i širili saznanja koja su u inostranstvu stekli. Prvi pravi sportski klubovi, u prvo vreme uglavnom fudbalski, gimnastički, veslački i biciklistički, osnivani su u periodu samog kraja 19. i početku 20. veka. Konzervativnoj sredini je u početku bilo teško da prihvati ono na šta je prosečan Srbin gledao kao na beskorisno gubljenje vremena, ˮudaranje u naduvanu mešinuˮ, ali malo po malo, upornim radom i fanatičnom posvećenošću, pioniri srpskog sporta su uspeli u svojoj nameri da sport postane sastavni deo gradskog života.
Uticaj Velike Britanije i Britanaca na rani razvoj srpskog sporta, makar u neposrednom smislu, nije bio veliki i presudan, pogotovo ako se uporedi sa uticajem koji su imali tadašnji srpski susedi, odnosno nacije Centralne Evrope. Nekoliko je razloga što su stvari tako stajale: kontakti između dve zemlje nisu bili intenzivni, privredna saradnja je bila skoro zanemarljiva a političke veze od 1903. opterećene ubistvom Aleksandra i Drage Obrenović. Takođe, Britanaca koji su živeli i radili u Srbiji bilo je srazmerno malo a malo je bilo i srpskih studenata koji su studirali u Velikoj Britaniji. Ipak, tragovi britanskog uticaja se mogu pronaći. Britanski mornari igrali su fudbal u lukama po istočnim obalama Jadranskog mora 80-tih godina 19. veka, a odatle se fudbalski sport dalje širio po unutrašnjosti Balkana. Britanci su u velikoj meri zaslužni za to što se vaterpolo proširio oblastima južnog Jadrana i Boke Kotorske. Takođe, britanski poslovni ljudi i inženjeri, koji su osnivali fabrike i proizvodne pogone širom Balkana, igrali su fudbal i ragbi, osnivali kompanijske amaterske klubove i učili lokalce svojim zabavnim igrama. Postoje podaci da je u Županji, u istočnoj Slavoniji, još 1880. godine postojao fudbalski klub britanskih radnika zaposlenih u fabrici tanina i da je ta ekipa značajno uticala na širenje fudbala u Slavoniji, Posavini i Sremu.
Početkom novog veka, ti kontakti su se intenzivirali. Iz Velike Britanije su na srpsko tržište stizale fudbalske lopte, kopačke i ostala specijalizovana obuća i odeća, teniski reketi i drugi sportski rekviziti. Ostalo je zabeleženo da je za đački fudbalski klub ˮSlavijaˮ iz Beograda loptu iz Londona doneo lično Stojan Novaković. Britanska kompanija Slezindžer (Slazenger) bila je preko zastupnika i dilera prisutna na srpskom tržištu još u prvoj deceniji 20. veka. Postojalo je i interesovanje da se sa engleskog jezika na srpski prevedu i pravila fudbalske igre. Do početka Prvog svetskog rata igralo se po različitim pravilima igre, koja su najčešće prevođena sa nemačkog. U želji da se srpski fudbaleri što je više moguće približe izvornim pravilima igre, fudbalski entuzijasta i član beogradskog ˮSokolaˮ Milan Bajić je 1913. preveo sa engleskog jezika i objavio pravila fudbalske igre odobrena od strane engleskog fudbalskog saveza (the FA).
Ipak, ne može se reći da su Britanci bili najzaslužniji za razvoj sporta u Srbiji, makar ne u ovom najranijem periodu. Njihova je zasluga, kao i saveznika iz Francuske i Italije, što je sport u Srbiji omasovljen i popularizovan u posleratnom periodu. Zajedničko životno iskustvo na frontu i život srpskih mladića u izbeglištvu približili su sport prosečnom srskom vojniku i đaku.
(Nastaviće se)
Dejan Zec
istraživač Centra za sportsko nasleđe JIE