Društvo| Istorija| Sport

SPORT PAMTI: SRPSKO-BRITANSKE SPORTSKE VEZE U PERIODU #WW1

UKinSerbia RSS / 25.07.2014. u 11:31

Sport spaja ljude. Tako je bilo u doba antičkih Olimpijskih igara, tako je i danas. Tako je bilo i u doba krvavog Velikog rata, kada je bilo tako malo stvari kojima bi se čovek mogao radovati. Centar za sportsko nasleđe Jugoistočne Evrope, uz pomoć i podršku ambasade Velike Britanije u Srbiji, započinje projekat koji ima za cilj da prikupi podatke i istraži sportske kontakte između Srba i Britanaca u periodu Prvog svetskog rata, kako na Solunskom frontu, gde su bili najčešći i najintenzivniji, tako i u Srbiji do 1915. i Velikoj Britaniji, gde su se sklonile brojne srpske izbeglice. Istraživanje zajedničkog sportskog nasleđa dve nacije nije samo svojevrsni omaž srpsko-britanskom savezništvu u periodu Prvog svetskog rata već predstavlja i mogućnost da se dođe do fundamentalnih saznanja o samim počecima srpskog i jugoslovenskog sporta i uticajima koji su na razvoj istog imale razvijene sportske nacije poput Velike Britanije.

 10517466_1514432228773190_605780860367170781_n.jpg?oh=8590437690a94493281bfd0a7da39f3c&oe=544F2AF0 

  Ove 2014. godine širom Starog kontinenta biće obeležena godišnjica početka Velikog rata. Komemoracije i manifestacije koje će biti održane neće imati za cilj samo da podsete na ogromna stradanja i velike ljudske žrtve, da se osvrnu na kraj jedne epohe relativnog mira i prosperiteta i početak turbulentnih godina koje će obeležiti ratovi i velike političke promene širom sveta, već i da potaknu interesovanje stručne i šire javnosti za dublje i manje vidljive procese koji su bili sastavni deo Prvog svetskog rata, one procese koje je teže primetiti i komplikovanije ispratiti a koji su u velikoj meri oblikovali svest i stavove onih koji su rat preživeli.


Pogled na Prvi svetski rat iz današnje perspektive mora biti kataklizmičan. Nebrojene ljudske žrtve, milioni ljudi koji su izginuli u oružanim sukobima i koji su umrli od gladi, bolesti i hladnoće i ogromna materijalna devastacija, ostavili su duboku prazninu koja će se osećati u poratnim godinama i decenijama. To važi za sve zemlje učesnice, i za sile pobednice i za poražene. Društvene posledice rata morale su biti izrazito negativne. Čitave generacije mladih ljudi su izgubljene a oni koji su preživeli, bez obzira na to da li su pobedili ili izgubili, zauvek će nositi ožiljke i biti svesni previsoke cene koju su platili. Srbija je bila država koja je vojni i politički cilj u ratu ispunila ali i država koju je ta pobeda gotovo u potpunosti uništila.


Ipak, Veliki rat nije doneo samo uništenje i bedu. Paradoksalno, u rovovima, na položajima i u vojničkim kolonama postojalo je još nešto osim straha i beznađa, postojalo je nešto što će na buduće generacije Srba i Jugoslovena ostaviti značajan trag. Srbija je u periodu Velikog rata bila deo šireg vojnog i političkog fronta. Posle povlačenja srpske vojske preko Albanije, hiljade srpskih vojnika koji su preživeli ofanzivu Centralnih sila i surove uslove albanske zime, bili su raspoređeni na položaje u okolini Soluna, gde su činili deo velike savezničke armije i gde su srpski vojnici bili izmešani sa trupama iz Velike Britanije, Francuske, Rusije, Australije, Novog Zelanda, Kanade, Indije i drugih delova sveta, uglavnom francuskih i britanskih kolonijalnih teritorija. Ovaj kontakt i vojnički suživot, koji je bio masovan jer su savezničke armije brojale desetine hiljada ljudi i koji je bio ličan i emotivan, jer su se ti ljudi zajedno borili i zajedno gledali smrti u oči, predstavlja izuzetno značajan događaj u modernoj srpskoj istoriji a posledice ovog zajedničkog iskustva borbe i patnje su brojne ali ponekad teško uočljive. Činjenica je da su na položajima u makedonskim planinama, u kampovima i vojnim bolnicama, u kantinama i oko logorske vatre, vojnici iz najudaljenijih deova sveta zajedno provodili vreme, pričali i slušali priče i pevali tužne pesme o svojim zavičajima, upoznavali se sa stranim kulturama i životnim običajima drugih i veselili se tome što su još uvek živi.

goal_800.jpg    


Iskustvo suživota na frontu dovelo je do toga da su se ljudi bolje upoznali i zainteresovali za običaje i životne stilove drugih a neretko i do toga da su neke od tih životnih obrazaca prihvatili i pokušali da dalje šire u svojim sredinama. Za društvenu istoriju Srbije značajan je jedan segment društvenog života o kojem se ranije malo pisalo ali koji je kasnije postao veoma važan a sa kojim su se Srbi masovno susreli tek na Solunskom frontu. Radi se o sportu, društenoj aktivnosti koja je do početka Prvog svetskog rata bila za Britance i Francuze veoma značajna ali je u Srbiji još uvek bila privilegija malobrojnih. Hiljade srpskih vojnika prva će sportska takmičenja, prve atletske trke i prve fudbalske utakmice imati prilike da vide tek na ratištu, gde su prvo posmatrali nadmetanja između britanskih vojnika, koji su običaj da slobodno vreme provode u sportskim priredbama baštinili više od pola veka. Ubrzo su i srpski vojnici skupili hrabrost i odvažnost pa su se tim sportskim takmičenjima i pridružili.


Sport je postao važan deo svakodnevice u Srbiji na samom početku 20. veka. U godinama i decenijama koje su prethodile, sportska takmičenja su ili bila veza sa nekim davno prošlim vremenima, gde su rvačke i šakačke borbe i takmičenja u bacanju kamena s ramena evocirale kolektivno sećanje na srpsku srednjevekovnu i ne tako davnu, ustaničku, prošlost, ili su, sa druge strane, bila povlastica malog broja ljudi, onih koji su imali tu sreću da vide sveta, da se školuju ili posluju u inostranstvu, gde su i došli u kontakt sa modernim sportskim igrama. Fudbal, laka atletika, boks, biciklizam, veslanje, tenis, hazena i drugi sportovi koji su već u to vreme u velikoj meri zaokupljivali pažnju i slobodno vreme žitelja evropskih gradova i varoši, postepeno su se širili i po Srbiji, prvo u Beogradu i većim mestima poput Šapca, Niša, Valjeva i Smedereva, da bi za nepunih desetak godina stigli u gotovo sve varoši male balkanske kraljevine. Sport je bio vesnik modernizacije, bio je indikator da Srbija uveliko prihvata obrasce po kojima se živelo u zapadnoj Evropi i pokazatelj da građanska klasa više nije tako mala i izolovana od ostatka naroda. Ipak, koliko god da je sport napredovao u tih dvadesetak godina, od momenta kada se u Srbiji pojavio do početka Prvog svetskog rata, on je ostao privilegija malobrojnih, onih koji su imali dovoljno slobodnog vremena da se sportom bave i koji su bili dovoljno bogati da svoje sportske aktivnosti finansiraju. Seljačke mase, siromašni varošani i radnička klasa u nastajanju, dakle više od 90% srpskih građana, nisu bili u mogućnosti da se sportom aktivno bave.


Pioniri srpskog sporta su bili mladići koji su imali prilike da putuju van granica svoje otadžbine i da se upoznaju da modernim životom građanske Evrope. Srpski studenti koji su studirali na univerzitetima Austro-Ugarske, Nemačke, Švajcarske ili Francuske postajali su članovi univerzitetskih sportskih društava, upoznavali se sa pravilima igre i učili se organizaciji sportskih društava. Po povratku u Srbiju posvećeno su prenosili i širili saznanja koja su u inostranstvu stekli. Prvi pravi sportski klubovi, u prvo vreme uglavnom fudbalski, gimnastički, veslački i biciklistički, osnivani su u periodu samog kraja 19. i početku 20. veka. Konzervativnoj sredini je u početku bilo teško da prihvati ono na šta je prosečan Srbin gledao kao na beskorisno gubljenje vremena, ˮudaranje u naduvanu mešinuˮ, ali malo po malo, upornim radom i fanatičnom posvećenošću, pioniri srpskog sporta su uspeli u svojoj nameri da sport postane sastavni deo gradskog života.

10559811_1514430205440059_7228674220412911115_n.jpg    


Uticaj Velike Britanije i Britanaca na rani razvoj srpskog sporta, makar u neposrednom smislu, nije bio veliki i presudan, pogotovo ako se uporedi sa uticajem koji su imali tadašnji srpski susedi, odnosno nacije Centralne Evrope. Nekoliko je razloga što su stvari tako stajale: kontakti između dve zemlje nisu bili intenzivni, privredna saradnja je bila skoro zanemarljiva a političke veze od 1903. opterećene ubistvom Aleksandra i Drage Obrenović. Takođe, Britanaca koji su živeli i radili u Srbiji bilo je srazmerno malo a malo je bilo i srpskih studenata koji su studirali u Velikoj Britaniji. Ipak, tragovi britanskog uticaja se mogu pronaći. Britanski mornari igrali su fudbal u lukama po istočnim obalama Jadranskog mora 80-tih godina 19. veka, a odatle se fudbalski sport dalje širio po unutrašnjosti Balkana. Britanci su u velikoj meri zaslužni za to što se vaterpolo proširio oblastima južnog Jadrana i Boke Kotorske. Takođe, britanski poslovni ljudi i inženjeri, koji su osnivali fabrike i proizvodne pogone širom Balkana, igrali su fudbal i ragbi, osnivali kompanijske amaterske klubove i učili lokalce svojim zabavnim igrama. Postoje podaci da je u Županji, u istočnoj Slavoniji, još 1880. godine postojao fudbalski klub britanskih radnika zaposlenih u fabrici tanina i da je ta ekipa značajno uticala na širenje fudbala u Slavoniji, Posavini i Sremu.

10409142_1514430195440060_8343824199998443195_n.jpg?oh=9193aaa25c0c4d095de1790adb924f27&oe=54386742    


Početkom novog veka, ti kontakti su se intenzivirali. Iz Velike Britanije su na srpsko tržište stizale fudbalske lopte, kopačke i ostala specijalizovana obuća i odeća, teniski reketi i drugi sportski rekviziti. Ostalo je zabeleženo da je za đački fudbalski klub ˮSlavijaˮ iz Beograda loptu iz Londona doneo lično Stojan Novaković. Britanska kompanija Slezindžer (Slazenger) bila je preko zastupnika i dilera prisutna na srpskom tržištu još u prvoj deceniji 20. veka. Postojalo je i interesovanje da se sa engleskog jezika na srpski prevedu i pravila fudbalske igre. Do početka Prvog svetskog rata igralo se po različitim pravilima igre, koja su najčešće prevođena sa nemačkog. U želji da se srpski fudbaleri što je više moguće približe izvornim pravilima igre, fudbalski entuzijasta i član beogradskog ˮSokolaˮ Milan Bajić je 1913. preveo sa engleskog jezika i objavio pravila fudbalske igre odobrena od strane engleskog fudbalskog saveza (the FA).

1238096_1514430208773392_5740912973716756916_n.jpg   

Ipak, ne može se reći da su Britanci bili najzaslužniji za razvoj sporta u Srbiji, makar ne u ovom najranijem periodu. Njihova je zasluga, kao i saveznika iz Francuske i Italije, što je sport u Srbiji omasovljen i popularizovan u posleratnom periodu. Zajedničko životno iskustvo na frontu i život srpskih mladića u izbeglištvu približili su sport prosečnom srskom vojniku i đaku.

(Nastaviće se)

 

 Dejan Zec

istraživač Centra za sportsko nasleđe JIE 



Komentari (8)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

nim_opet nim_opet 16:30 25.07.2014

Pravopis

Prvo, lep tekst i dobar za podsecanje da Srbija, pa i srpski sport imaju tradiciju i van granica malog sveta u kome se ponekad nadju.

Drugo:

SPORT PAMTI: SRPSKO-BRITANSKE SPORTSKE VEZE U PERIODU #WW1


ja vas molim da ne podrzavate skorasnje, a potpuno zbunjujuce, nepotrebno, i na kraju pravopisno pogresno, a u najgoru ruku nepostujuce prema srpskom jeziku, koriscenje "WW1" kao oznake za Prvi svetski rat. To sto je B92, sa ostalim medijima u Srbiji odjednom poceo da koristi akronim na engleskom usred srpskog teksta, a bez ikakve tradicije ili konteksta je odraz generalne jezicke nepismenosti koja se u srpskom novinarstvu ustalila, ali ne znaci da je treba podrzavati, pa makar i autoru engleski bio maternji jezik. Srpki niti ima slovo W, niti "WW1","WWI" i slicno ima ikavku tradiciju u jeziku kao recimo "EU", "NATO", "OECD" itd, niti je odmah jasno i citljivo sta uopste pise na kraju recenice (a posebno ne sa "#" oznakom).

UKinSerbia UKinSerbia 16:43 25.07.2014

Re: Pravopis

Jedini razlog za korišćenje "WW1" (sa oznakom #) je lakša Internet pretraga.

Hvala na razumevanju,

@UKinSerbia
oskar-z-wild oskar-z-wild 22:47 25.07.2014

Spomenik Srbima ili Srbiji u Londonu

Posle povlačenja srpske vojske preko Albanije, hiljade srpskih vojnika koji su preživeli ofanzivu Centralnih sila i surove uslove albanske zime, bili su raspoređeni na položaje u okolini Soluna, gde su činili deo velike savezničke armije i gde su srpski vojnici bili izmešani sa trupama iz Velike Britanije, Francuske, Rusije, Australije, Novog Zelanda, Kanade, Indije i drugih delova sveta, uglavnom francuskih i britanskih kolonijalnih teritorija.


Veoma je interesantno da u Londonu nema (koliko ja znam) spomenika koji spominje srpske vojnike iz prvog svetskog rata (a ni iz drugog kad smo već kod toga), a London je pun spomenika koje komemorišu razne bitke.

Možda bi to trebalo promeniti uz zajedničku saradnju.

Jedino sam video fresku Srbiji i Crnoj Gori u zgradi Foreign Officea ali ona nije otvorena za opštu javnost.




Na ovom spomeniku se pominje "Macedonia" pretpostavljam kao lokacija vojnih akcija.

Foreign Office

Sa druge strane u beogradskom Hajd parku (ili na Terazijama) bi mogla da se postavi kopija Erosa sa Pikadilija. Kopija u bronzi košta samo oko £70,000 plus prevoz i bez postamenta.

hajkula1 hajkula1 22:37 26.07.2014

Stara igra klisa




Unfuckable Unfuckable 03:31 27.07.2014

nova dimenzija si harijera '99

Zajedničko životno iskustvo na frontu i život srpskih mladića...



...ovaj deo teksta me skoro pa baca u nesvest (komu?) od miline, sreće i nezaborava.

Britanijo, veliko hvala na brizi za život srpskih mladića!
hajkula1 hajkula1 18:41 29.07.2014

Re: nova dimenzija si harijera '99

Unfuckable
Zajedničko životno iskustvo na frontu i život srpskih mladića...



...ovaj deo teksta me skoro pa baca u nesvest (komu?) od miline, sreće i nezaborava.

Britanijo, veliko hvala na brizi za život srpskih mladića!



Oni su i u Indiju odneli kriket.
1999 1999 12:50 28.07.2014

Od imperije do kolonije

Ono kada si velika imperijalna sila, vladas skoro celim svetom, saljes ultimatum Hitleru, a onda jednog dana moras da otvoris imperijalni restoran brze hrane u centru svoje prestonice.
hajkula1 hajkula1 09:04 30.07.2014

...


Svesni smo veličine UK i pozitivnih i negativnih uticaja kroz istoriju, do danas, u svetu, pa naravno i na nas na ovim prostorima. Odnos u svakom smislu velike države prema malim državicama; odnos bogatih, moćnih ljudi, svetske sile prema malim, siromašnim.

Pominjete sportska nadmetanja, kako ste primitivne, poludivlje Balkance upoznali s loptanjem? U najmanju ruku, neumesno.

Od 48-oro mojih bliskih rođaka, (sa mamine i tatine strane) četvorica su se vratila kući. Tatina majka, ostala je bez oca, stričeva, ujaka, braće i drugih bliskih ljudi. Jedini se vratio kući njen stariji brat koji je 1914. na početku rata imao 15 godina.
Puno dece, ostallo je bez jednog ili bez oba roditelja, mamina majka samo jedna od njih.

Mnogima se ni do danas, ne zna grob.


Uputili su Srbe iz Srbije preko Drine da oslobađaju, da stvaraju neku državu, Jugoslaviju za koju su mnogi prvi put čuli. Ta držva je dvaput rasturana. Mnogo ljudi je stradalo, mnogo porodica uništeno.


Mi ne proslavljamo ni I svetski rat ni ostale bitke, pobune, ustanke, nego pominjemo. Ne znam ko je prvi rekao da, samo Srbi slave poraz, znam da je svakako pogrešio. Ponavljanje te tvrdnje je zlonamerno i nepristojno. Pojam, slava, u srpskom jeziku ima široko i duboko značenje. Srbi imaju Slavu, Krsnu Slavu kao pomen precima, poštovanje boga i podsećanje da na ovom svetu nismo sami; da nismo pali ko zna odakle, nego imamo i prethodnike i potomke za čiju budćnost smo odgovorni.) Stari Srbi su govorili, kad dedovi jedu kiselo grožđe, unucima trnu zubi.)

Mali je blog da napišem sve što smatram da treba da bi (nas) bolje razumeli.


I svretski rat

Bilo je nešto više od 100.000 stanovnika na Krfu, a dovuklo se oko 150.000 primitivaca sa Balkana, poludivljih Srba.

Do današnjeg dana, Srbi su privilegovani gosti u Grčkoj, posebno na Krfu. Da li znate zašto?

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana