autor: Rodoljub Šabić
Ovaj post nisam stigao da napišem juče, a želeo sam jer je na jučerašnji dan, 04. avgusta 1908. godine, umro Radoje Domanović.
Umro je mlad, razočaran, bolestan, ogorčen. Živeo je veoma kratko, samo 35 godina, ali je ipak ostavio iza sebe opus pripovetki koje su ga potvrdile kao najvećeg srpskog satiričara. Svako ko je pročitao neku od njegovih pripovetki (Vođa, Stradija, Danga, Mrtvo more, Razmišljanje jednog običnog srpskog vola...) bio je u prilici da se u to uveri.
Na Domanovića su me inače nedavno, na nimalo prijatan način, podsetila interesovanja nekih novinara za informacije o mogućoj sudbini njegove rodne kuće u Ovsištu kod Topole. Kuća, tačnije stara školska zgrada u kojoj je bio i učiteljski stan njegovog oca, je zapuštena, u jadnom stanju i urušava se, i njena sudbina je sasvim neizvesna.
Prilike u kojima živimo su takve kakve su, pa nisam očekivao ni da će godišnjica Domanovićeve smrti biti obeležena na neki poseban način. Ali iskreno ipak nisam očekivao da će proći bez ijedne reči pomena. A bukvalno ni jedan jedini medij nije je ni pomenuo.
Pa mislim da je red, kao in memoriam njemu i snazi njegove vizije, citirati jedan njegov ne mnogo poznat tekst - Šta bi bilo?
"Šta bi bilo kad bi beogradska opština uzela tramvaje u svoje ruke?
Evo šta bi bilo:
Odmah bi bio postavljen direktor sviju pruga sa platom od 10.000 dinara, šef odeljenja električnih tramvaja s platom od 8.000, tri sekretara po 4.000, šest pisara sa po 2.000, osam praktikanata sa po 1.000 dinara i četiri momka sa 1.000 dinara. To je u glavnoj upravi.
Sad dolazi Vračarski odeljak: šef, dva sekretara, tri pisara, četiri praktikanta, pa onda Palilulski odeljak, pa Savski, pa Dorćolski itd.
Zatim Glavna blagajna: Blagajnik, dva podblagajnika, tri pisara, četiri praktikanta, pa onda sporedne blagajnice u svakom odeljku.
Dalje: Glavni marveni depo, Vračarski itd. u svima odeljcima, pa onda lekar sa pomoćnicima. Šef prodaje bileta, računoispitač, magacioner, kontrolni odbor sa dijurnama.
- Štamparija za štampanje bileta: Upravnik, blagajnik, faktor, računoispitač, pomoćnik i drugo potrebno osoblje.
Sad tek dolaze kočijaši, kondukteri, revizori, a već razume se inšpektor sviju pruga sa naročitim zgradama i potrebnim osobljem.
Za svaka kola imali bi smo bar 2 konduktera što se po kolima motaju i tri četiri koji nisu ni došli.
Čim ko ima nekog, evo ga tu.
- Čuješ, molim te, hoću da te molim za jednog mog rođaka. Siroma puki, a dobar je, pa da ga primiš.
- Nemam gde, brate!
- Pa makar na tramvaju nešto, gledaj, Boga ti, pa ti neću zaboraviti.
- The, najzad, nek dođe sutra, šta da mu radim, daću mu odmah 60 mesečno. Je l' dosta?
- Dosta, samo nek ima koliko toliko.
Ne bi prošlo ni pola godine, a napisana bi bila molba da država dâ subvenciju tramvajima, da bi se ova korisna ustanova mogla održati u prestonici.
Evo, to bi bilo. A kad bi država upravljala, onda treba samo duplo računati broj osoblja."