MOJ GOST:
Zamolio me je moj mladji bloger iz Smedereva da postavim njegov tekst o Branislavu Nušiću, kao reakciju na tekst o zlehudoj sudbini kuće u Kragujevcu, u kojoj je živeo Djura Jakšić. Očigledno je da se i samo na osnovu ova dva primera može izvesti pravilo o tome kako se Srbija (vlast u njoj, ova, prošla....) odnosi prema umetnicima, stvaraocima, naucnicima...onima, koje bi danas modernim jezikom nazvali brendom Srbije...Pa ako se već traži brend Srbije, gospodo na vlasti, osvrnite se malo oko sebe, svako u svom gradu, odužite se onima koji se nisu busali u patriotske grudi, nego su svoj dar, talenat i znanje nesebično podelili sa nama, a mi smo im vratili tako što smo ih zaboravili ili ih se sećamo samo u kriznim situacijama. Juče je to bilo sa Djurom Jakšiđem ili Nušićem, danas je to sa Mikom Oklopom ili Danilom Kišom, a sutra .....?
Sledi tekst g-dina VELIMIRA MLADENOVIĆA (mvelja@sezampro.yu) IZ SMEDEREVA:
Uz Djuru i Nušić.....!!!
Poznati srpski komediograf Branislav Nušić (1864 – 1938) detinjstvo je proveo u Smederevu, gde je završio osnovnu školu i prve dve godine gimnazije. Iz tog vremena, jos uvek se prepricava anegdota, kada je kao đak, promucuran kakvim ga je Bog dao , na času srpskog jezika, dok su obrađivane narodne poslovice , Nušić zbog nestašluka bio prozvan da kaže neki primer:
"Koliko budala pita ni sto pametnih ne mogu da mu odgovore" hitro je odgovorio Nušić.
Nastavnik se nađe u čudu i zamisli da li Nušić ovom poslovicom ciljao na njega pa reče:
"Da čujem još jedan primer Nušiću".
"Pametnom je dovoljna i reč", mirno će Nušić.
Razljućeni nastavnik ode po upravitelja škole i još s vrata će
"Da te čujem sada Nušiću".
"Nesreća nikad ne dolazi sama", hitro reče Nušić.
Kultura je oduvek predstavljala nasušnu potrebu naroda. Ona nas je održala tokom dugih vekova ropstva i omogućila da ne zaboravimo ko smo. Zadatak kulture - prenošenje iskustava - ima neprolazno veliki značaj, koji se iznova pokazao tokom burnih godina poslednje decenije dvadesetog veka. Svako zanemarivanje iskustva stečenog u prošlosti može se pokazati kobno za čitav narod. Utoliko je više razloga da kulturi i u Smederevu posvetimo najveću pažnju. Kao stanovnik ovog lepog grada uzimam ucesca u kulturnom zivotu. Smederevo je grad istorijskih spomenika, mnogo je poznatih i velikih Srba tu rodjeno, provelo život. Njih se Smederevo seti jednom godisnje, organizujući neku malu priredbu ili tek simbolicno obeleži neki važan datum vezan za njihov život ili stvaralaštvo. Nije bolje prošao ni BranislavNusić. Njega se Smederevci sete jednom godisnje i to samo dok traju “Nusicevi dani”, manifestacija posvecena ocu srpske komedije, a i tada je u gradu vise ljudi sa strane nego domaćina. Vecina Smederevaca ne zna kada se i gde tacno odrzavaju “Nusicevi dani” koji traju par dana i posle toga sve po starom.
Pisem ovaj tekst da podsetim svoje sugradjane na ovog coveka, na Branislava Nušića, da im kazem da treba da ga se sete svaki put kada prodju pored njegove kuce. A kuca Branislava Nusica u Smederevu, ona u kojoj je odrastao, nalazi se u centru grada. Svakodnevno mnogo ljudi prodje pored nje. Malo njih, nazalost, zna cija je to kuca. Na kuci se nalazi natpis na kome pise da je tu nekada ziveo Nusic, ali to niko ne vidi, ne cita.
Zasto bi to neko i citao, kada se u Smederevu na svakoj drugoj starijoj kuci nalazi po neki takav natpis. Da zivim u nekom drugom gradu, ili drugoj drzavi te kuce bi bile pretvorene u muzejej sa njihovim licnim stvarima , pismima, knjigama, fotografijama....ali ne ! U Nusicevu kucu ipak ulazi vecina Smederevac, ali iz drugih razloga. Kuca je pretvorena u pekaru !!! Jedno vreme se u gradu govorilo i o tome da pekari tu nije mesto i da ce se izmestiti ili cak cela kuca srusiti. I sta ce onda biti ? Nestace nam i ono malo stvari koje nam je Nušić ostavio.
Mislim da danas u mom gradu zive ljudi, mladi, perspektivni, koji zele nesto da promene. Zele da od svog grada stvore ono sto on i zasluzuje. Nazalost ima i onih drugih, za koje je kultura samo trošak !. Zato sada imamo i mnoge primere zaboravljenih umova nase zemlje, ili naseg grada, nepoštovanje njihovog života i stvaralaštva, svega što su učinili ! Pa onda nije slučajno da nam se dogadja, sve što nam se dogadja
Mislim da je poslednji trenutak da kažemo dosta! Dosta nam je nekulture, dosta nam je marifetluka i javašluka....I kako reče Nušić svome profesoru :“ Nesreća nikada ne dolazi sama“.
Imamo li snage da sprečimo javašluk i popravimo bar ono što se nalazi u našim rukama?