Sastav na temu laganu, što bi rekao gos'n Sveta Čerevićan, elem, ima nekoliko mjeseci kako sam slušao Bajkina, frontmena relativno afirmisanog i uspješnog kikindskog sastava DrvoTruo, kao gosta emisije na tamošnjoj lokalnoj radijskoj stanici koji je govorio o tome kako je zajedno sa određenim brojem sugrađana, mahom entuzijasta, pokrenuo građansku inicijativu da se u Kikindi, nakon zaista dugo vremena, ponovo otvori bioskop. Priznajem nisam pratio dalje šta se dešavalo sa inicijativom (mislim da postoji Fb grupa te se da lako informisati o tome) ali su tom prilikom voditeljka i gost emisije spontano došli i do zanimljive konstatacije - koju grubo parafraziram po sjećanju - da toliko dugo kikindski klinci nemaju mogućnost da pogledaju film u biskopu u svom gradu - jer stari je, kao i u većini manjih gradova, ugašen - da sada u toj čitavoj jednoj generaciji mladih ljudi, koja je stasala i trenutno odlazi na studije u prestonicu i druge veće univerzitetske gradove, vjerovatno postoji određeni broj onih koji nikada nisu bili u kinu i da će im odlazak u neki od multipleksa, Jugoslovensku Kinoteku ili Mikro festival amaterskog filma u Čavketovom pasažu biti prvo bioskopsko iskustvo u životu.
Misao je poprično zanimljiva, ona se naravno poklapa i sa nekim opštim stanjem na ex-yu prostorima [u Banjaluci je trenutno aktivan samo jedan bioskop sa par sala u kojima se prikazuju mahom izrazito komercijalni filmovi - dakle 3D crtići i blokbasteri (ne kritikujem repertoar, daleko bilo, ima to sve neku svoju logiku - pojavi se naravno tu i tamo nešto poput Trirove Melanholije, Grand Budapest Hotela Ves Andersona i sl.), uz neku manju dopunu solidnih filmskih projekcija u specijalnim prilikama koje se održavaju u Domu omladine, Narodnoj i Univerzitetskoj Biblioteci RS i tokom ljeta na Kastelu dok traje sad već tradicionalni Kratkofil; u manjim gradovima, recimo mom Prnjavoru, projekcije se u nedostatku bioskopa prave u sali Doma Kulture u neadekvatnom prostoru i to uglavnom za klince ali i to je ok jer "...situacija je daj šta daš samo da nisu goli kečevi..." da citiram legendarnog Dimitrija Mitu Pantića)].
Pritom, odlazak u bioskop je naravno još rjeđi zbog drastično izmijenjene situacije u odnosu na godine unazad (na ovom mjestu pada mi na pamet nezaobilazni tapkaroš Sebastijan Jašarević Sutko, "radnik u kinematografiji" i njegov žal zbog veoma lošeg stanja u BH kinematografiji od prije dvadeset i kusur godina, jer su miševi pokupovali video što je značajno smanjilo broj bioskopskih gledalaca) - danas su filmovi lakše dostupni - pregršt tv movie kanala, tu su DVD-ovi sa specijalnim dodacima, kućna kina sa surround sistemima, blaženi internet, on-line festivali sa besplatnim filmovima, piraterija, torenti, trista čuda.
Da ne dužim, kratak zaključak bi bio: bioskopa je u ovom dijelu svijeta malo, još je manje bioskopskih iskustva ali ostala su dragocjena sjećanja: prije neki dan, kad je na Fb-u bloger Dragoljub napisao nešto o tome kako su ga legendarni Pariz, Teksas (1984, Vendersova Zlatna palma) i Apokalipsa danas (1979, Kopolina Zlatna palma) toliko oduvali da je satima, izašavši iz bioskopa, dolazio sebi - došla mi je ideja da bi kolektivna priča o nekim sjajnim, otkačenim, neobičnim, dirljivim, regularnim, urnebesno zabavnim, smarajućim, dosadnim, prvim, poslednjim, ... - bioskopskim iskustvima vrlo moguće bila zanimljiva tema za blog. Imam naravno par ličnih koje ne zaboravljam, priključiću se kasnije u komentarima i možda u editu teksta izabrati nešto zanimljivo iz knjiga o rediteljima.
edit:
"Prvo javno prikazivanje Andaluzijskog psa organizovano je u studiju Ursulines. Pozivnice su se naplaćivale. Okupio se, kako se to kaže, krem Pariza: nešto aristokratije, nekoliko pisaca i poznatih slikara (Pikaso, Le Korbizije, Kokto...) i naravno, nadrealisti, svi koliko ih ima. Nervozan kao pas, što se može pretpostaviti, stajao sam iza platna za gramofonom i tokom projekcije naizmenično puštao argentinski tango i Tristana i Izoldu. U džepovima sam imao kamenje. U slučaju da film doživi neuspeh, gađao bih publiku. Nadrealisti su, samo nešto malo pre ove moje projekcije izviždali film 'Školjka i sveštenik' Žermene Dilak koji se meni lično dopao. Očekivao sam najgore. Kamenje nisam upotrebio. Kada je projekcija završena, još sam stajao iza ekrana kada sam čuo dugačak aplauz, tako da sam, da niko ne vidi spustio na pod svoju municiju. " Luis Bunjuel ("Moja labudova pesma", 1982.)
"U Štržemizicama sam gledao svoj prvi film u životu, osim ako nisam i to izmaštao. Bio je to francuski film sa Žerarom Filipom. Mora da je bio Fanfan la Tulipe. Bilo je neverovatno da se prikazuje francuski film, pošto su obično prikazivani češki, ruski ili poljski. Mora da sam u tom trenutku imao sedam ili osam godina, a mlađima od šesnaest nije bilo dozvoljeno da gledaju film. Tu je bio problem: moji roditelji su želeli da vidim taj film, a i ja, naravno. Mislili su da je film divan i da ću uživati. Tako je ujak mog oca, koji je bio ugledni lekar u tom mestu, odgledao film, zaključio da ne bi bilo loše da ga i ja pogledam, iskoristio svoj autoritet lekara i sredio sa direktorom bioskopa da me pusti. Roditelji su mi nekoliko dana ranije pričali o tome da će verovatno uspeti da me ubace da ga vidim. Bio sam jako uzbuđen, naravno, i strepeo sam ne znajući da li će me pustiti da ga gledam. A ne sećam se ničega iz filma." Kšištof Kješlovski (Danusja Stok "Kješlovski o Kješlovskom", 1993.)
"Najgora stvar koju sam ikada video bila je kada je na Kanskom filmskom festivalu publika izviždala Felinijev film. Bilo je to veče pre prikazivanja filma Divlji u srcu i publika je izviždala njegov film. Ne zanima me kakav je film bio, to me je prosto ubilo. Ubilo! Taj čovek je ipak uradio toliko toga da je zaslužio poštovanje." Dejvid Linč (Kris Rodli "Linč o Linču", 1997.)
"Prvo sećanje: iskeženi lav 'Metro Goldvin Majera', od čije sam se rike prepao. Bilo je to u Somboru 1939, kada sam imao šest godina. Verovatno su u zabavištu - u njemu sam pravio figure od plastelina, i od bojene hartije makazama isecao zelene jabuke, žute kruške, crvene trešnje i plave šljive, i lepio ih u svesku kojoj se, kao mnogim relikvijama iz ranog detinjstva, izgubio svaki trag - prikazivali crtani filmovi o Mikiju Mausu i Paji Patku. Ali, poderana mreža sećanja sve je propustila kroz široke, nikad okrpljene rupe i prve slike u pokretu, s kojima sam se suočio, isčežle su u nepovrat." Živojin Pavlović ("Planeta filma", 2002.)
"Sjedili smo u najljepšem sarajevskom kinu. Zavjesa se razvlači. Uvodni kadrovi kreću, lete mace, povezuju se slike Riminija; kako ovaj Felini gradi savršeno ekspoziciju. Stari vuk koristi mace da mu povežu slike Riminija. Svaka čast! Pojavi se onaj klošar, kaže: La primavera, a ja... gle čuda, ne zaspim! Onda neka žena rasprostre veš na nekom konopcu. Pojavi se advokat koji priča u kameru, lokalni dripci dobacuju Gradiski, a mojoj sreći nigdje kraja. Gledao sam film, držao Maju za ruku kao da sjedimo u avionu, I divio se filmu, iskreno. ‘Amarkord' je za moje filmove značio ono što je za svemir bio veliki prasak." Emir Kusturica ("Smrt je neprovjerena glasina", 2012.)