Eksperimenti u blogovanju| Gost autor| Literatura| Satira

Kućni red (Bitka za Južnu prestonicu)

mlekac RSS / 18.09.2014. u 14:48

Praher-za-tepihe_slika_XL_11382821.jpg

I, dok ja ne mogu da se sastavim da napišem par prostoproširenih rečenica, Anonimni bio vredan, pa stoga, kako to red i dužnosti nalažu, evo njegovog doprinosa. Za komentare ću otvoriti drugi deo, da se ne jurimo gore-dole.

Ko ne voli vojnu terminologiju, slobodno nek preskoči ovaj blog. 

 AA:
Ova priča je stara preko trideset godina i definitivno je jedna od mojih najstarijih novela. Starija je samo "Legenda o čeličnom dlanu" ali na nju nisam naročito ponosan.
Pisana je u doba kada je rat na našim prostorima bio nezamisliv... Znači, mnogo pre poznatih događaja devedesetih i tragične kampanje NATO avijacije na našu zemlju. Pošto je bila pisana za, kako jedan naš poznati bloger kaže, kućnu upotrebu, izbegao sam da me javno nazovu zlogukom i mračnim prorokom. Ali, zato se i nisam usudio da je objavim na elektronskom mediju sve dosad, kada se dokazalo da su i najveći dojučerašnji desničari odustali od ratnih opcija rešavanja konflikata. Doduše, kako i ne bi kada vojsku, praktično... više i nemamo.
Elem... pošto rata više nigde nema na vidiku, usuđujem se da objavim ovu moju staru SF priču koja se bavi jednom od mogućih alternativnih budućnosti... Međutim, kako reče, veliki mag naše književne scene, Zoran Stanojević: „Naučno fantastična priča koja se bavi predviđanjem budućnosti, zastarela je već onog trenutka kada je predata izdavaču." U slučaju ove, koja je napisana negde osamdesetih, ima mnogo „rupa" jer se stvarnost delom razvijala u sasvim drugom pravcu. Zato u njoj nema mobilnih telefona, ni globalnog zagrevanja, ni nevladinih organizacija, pa čak, užasnućete se, ni interneta. Naravno to sam mogao lako da „ispeglam" u ovom prekucavanju na elektronski medij, ali sam je ostavio u originalnoj formi - zbog autentičnosti.
Nadam se da vas ovim opsežnim predgovorom nisam preterano zamorio, pa zato odustajem od daljeg objašnjavanja i prelazim direktno na na ono zbog čega ste i otvorili ovaj blog... na priču.

KUĆNI RED

 

Onoga dana kada je Bela Sančez, sa tri revolverska hica, usmrtio Nikosa Viskontija, nikome nije palo na pamet da je to početak nove krize koja će godinama potresati prestonicu Ujedinjene Južne Evrope. Strasti tada još nisu bile tako raspaljene, srca ljudi još nisu bila tako ogrezla u zlu krv, pa nikoga, osim novinara pojedinih listova žute štampe, nije fascinirala činjenica da se ubistvo dogodilo ispod vratila za trešenje tepiha i to baš u četiri sata popodne. Štaviše, savezni sudija, Hans Ivanović, koji je i sam bio veliki protivnik trešenja tepiha u vreme popodnevnog odmora, nepristrasno je osudio Sančeza na pet godina strogog zatvora, smatrajući da je trećim metkom prekoračio nužnu samoodbranu.
Samo četiri dana docnije, grupa maloletnih huligana, na smrt je pretukla usamljenog penzionera, Murata Vibeskua, istim povodom. Stari ratni veteran, učesnik Multi-korporacionih ratova, jedan od retkih preživelih iz čuvenog padobranskog desanta na glavno sedište Sonija u Japanu i nosilac BMW-ovog krsta najvišeg reda, herojski se suprotstavio napadačima. Ali, bo-jusu udarci izvedeni praherom od lakog kuvanog pruća nisu imali nikakav efekat na mlada tela pretrpana mišićima od ultimat-aero-bildinga, pa je čestiti starina pao i izdahnuo u borbi ne molivši za milost, kao i svaki pravi veliki ratnik.
Štampa je ovom događaju dala neviđen publicitet, jer je to mučko ubistvo zaslužnog građanina davalo ogroman prostor za manipulisanje raznim dramatičnim temama. Komentari su se kretali u rasponu od naivnog i srceparajućeg „Kuda to ide naša omladina kojoj smo pružili sve?", do ozbiljnih socioloških i psiholoških rasprava o problemu trešenja tepiha. Čak su i zvanični, vrlo ugledni listovi, lišeni vrućih tema, pošto su sva žarišta svetskih kriza nekako u to vreme bila ugašena, pisali o tom nemilom događaju objavljujući feljtone o heroju Vibeskuu, ratnom putu njegove proslavljene sto šezdeset i četvrte udarne desantne jedinice, kao i o istorijatu krivičnih dela ćiji su vinovnici bili isprovocirani nepoštovanjem kućnog reda od strane komšija.
Današnji istoričari smatraju da je tadašnja štampa dobrim delom kriva za popularisanje i eskalaciju toga sukoba, ali, realno gledano, to je samo bila varnica koja je zapalila, višedecenijsko nagomilano neprijateljstvo. Sasvim je jasno da bi do tog sukoba moralo doći, pre, ili posle.
Uglavnom senzacionalistički, natpisi u štampi doprineli su stvaranju atmosfere opšte napetosti i nepoverenja. Ta naelektrisana klima pogodovala je, naravno, novim incidentima. Mlada domaćica, Frida Orlovski, izgubila je život neoprezno ušavši u stan najbliže komšinice čiji je muž bio nervno prenapeti paranoik, zaljubljen u svoj okrugli persijski tepih izvanredne lepote, kojeg je egzebicionistički tresao bar tri puta nedeljno.
Još se nije stišala buka oko tog krvavog događaja, kada je vanredni profesor fakulteta vojnih nauka, Isak Makimba, napravio novu nesreću. On je oprezno tresao tepih u sitne sate, smatrajući da će tako lakše otkriti eventualne atentatore, koji su se preko dana uspešno mogli infiltrirati među prolaznike. Jedne večeri, dok je izvodio svoje ritualno trešenje, uočio je srebrnkasti sportski automobil marke Honda-Hitači, kako polako, ugašenih svetala, ulazi na parking blizu njega. Za nervoznog doktora antiterorističkog delovanja nije bilo dileme. Znao je da, u takvim situacijama, o životu i smrti odlučuju delići sekunde. Odmah je izvukao trofejni Uzi, koga je još njegov daleki predak koristio u Libanskom građanskom ratu, i zasuo sumnjivo vozilo kišom metaka. Na žalost, u njemu nisu bili nikakvi fanatici kućnog reda, več maloletan ljubavni par koji je taj parking odabrao za sticanje svojih prvih seksualnih iskustava.
Izbio je ogroman skandal. Vojna akademija morala je Mahimbi da oduzme pravo na katedru i da izda zvanično saopštenje o tom događaju. Otpočeo je dugotrajan sudski proces koji bi sigurno izazvao veliko zanimanje da ga u zasenak nije bacila lavina novih događaja.
Na petočlanu porodicu, koja je istresala svoje tepihe i staze u severnom delu grada, iz automobila je bačena ručna bomba. „Troje mrtvih i dvoje ranjenih!", bio je naslov koji je sutradan osvanuo na naslovnim stranicama skoro svih dnevnih listova. Osumnjičeni su i odmah zatvoreni roditelji poginulih ljubavnika. Njihove izjave štampi da su nezadovoljni tokom suđenja i da predstoji privatna osveta, korišćene su kao dokazi protiv njih. Međutim, svima je uskoro postalo jasno da oni nisu imali nikakve veze sa bombaškim napadom, jer je rat na ulicama počeo da se rasplamsava. Dobro organizovana grupa tresača tepiha, namamila je u klopku atentatore i uspela da ubije čak devet protivnika. Usledili su osvetnički udari udruženja Anti Tresača Tepiha. Po gradu su se pojavili grafiti sa velikom crvenom skraćenicom A.T.T. I pozivi na opštu borbu protiv uličnih larmadžija, sve dok se to zlo ne iskoreni.
U isto vreme, umnogostručeni su napadi na tresače tepiha. Preko trideset osoba palo je, sa praherom u ruci, tih dana. Nakon toga, niko se više nije usuđivao da trese tepih bez oružane zaštite. Međutim postavljanje straže i postavljanje zaseda nije ni malo obeshrabrilo pripadnike A.T.T.-a u njihovom krstaškom pohodu. Sporadično puškaranje svakodnevno je odjekivalo gradom. Snage javne bezbednosti, koje su pokušale da se ispreče između zaraćenih strana, doživele su prve ozbiljne gubitke. Izlazak na ulicu postao je opasna stvar. Građani su se pretežno zatvorili u kuće i čekali da poštovaoci na tradicionalni način očišćenih tepiha i njihovi ljuti protivnici završe međusobni obračun.
U takvoj situaciji najviše su stradali pripadnici javnih službi, jer se njihov rad neizostavno obavljao na ulici. Uzalud je direktor gradskog komunalnog monopola, Ismet Dival, preko svih mas-medija apelovao na zaraćene strane da poštede pripadnike javnih službi, jer oni nemaju nikakve veze sa njihovim sukobom. Uzalud je tražio bolju zaštitu svojih ekipa od strane službe javne bezbednosti. Njegov vapaj ostao je usamljen i ugušen novim krvavim događajima.
Srednjoškolska i univerzitetska omladina, okupljena oko neopankerskog pokreta New Beserakers, podelila se u dve sukobljene frakcije. Profašističko krilo stalo je na stranu A.T.T.-a, smatrajući da red treba da postoji, kakvim god sredstvima morao da se obezbedi. Naprotiv, proanarhisti su stali na stranu ugroženih tresača, tvrdeći da svako ima pravo da radi šta hoće, ako to drugoga fizički ne ugrožava. Kako se baš nekako u to vreme održavala centralna proslava dvestogodišnjice rođenja Sida Višiza, došlo je do sukoba i tuče. U rukama razbesnelih mladića našli su se lanci, poluge, nunčake, tomfe i komadi, na brzu ruku odlomljenih delova, ograda i nameštaja.
U sukobu je izginulo više od sedamdeset omladinaca i trideset reportera, novinara i kamermana koji su prenosili ovaj medijski događaj. Oko dve stotine povređenih je preneseno te noći u bolnice, a smatra se da je taj broj bio mnogo veći, jer se većina povređenih, u strahu od policijske istrage, opredelio za lečenje u kućnim uslovima. Ovakav brutalan obračun među pripadnicima rok kulture ne pamti se još od kada su neopankeri zajedno sa poslednjim ostatcima hevi metalaca pre oko stotinu godina, jednom za svagda uništili sledbenike hip-hop kulture, dokazavši tako da organizovani kriminal nema šanse u sukobu sa muzički i ideološki svesnim čestitim građanima.
Posle masakra na trgu studenske subkulture, oružane čarke oko trešenja tepiha, prerasle su u pravi građanski rat. Odvažni pojedinci, koji su uprkos svemu pokušali još koji put istresu svoj omiljeni tepih, bili su mitraljirani iz kola u pokretu, kao u najboljim danima čikaške mafije i slavnog Al Kaponea. Vrlo često bi i sami napadači, i tim motorizovanim uličnim prepadima, stradali od dobro maskiranih stražara i njihovih bazuka, ali to uopšte nije umanjilo broj napada.
Novi način borbe pripadnika ATT-a izazvao je zaprepašćenje ne samo u zemlji nego i u svetu. Čuveni Hermut Puzo, profesor istorije sicilijanske mafije na univerzitetu u Napulju, tadašnji najveći svetski priznati stručnjak za „Kozanostru", doputovao je da održi predavanje snagama reda o istorijskom aspektu oživljavanja tog prastarog načina borbe. Tri najjače televizijske kompanije platile su neverovatnu sumu od pola milijarde konvertabilnih dukata da bi uživo prenosile govor čoveka čija porodica već osam generacija drži najčuveniju katedru za pitanje organizovanog kriminala. To je, bez premca, bila najgledanija emisija te godine u svetu i ušla je u konkurenciju za medijski događaj dvadeset i trećeg stoleća.
Interesovanje za tu emisiju svakako je podgrevala i činjenica da je, za vreme njenog snimanja, Profesoru Puzu bila podmetnuta paklena mašina od strane „Ekstremnih protivnika kućnog reda", ali su je snage bezbednosti na licu mesta pred kamerama demontirale. Deo štampe naklonjen tresačima odmah je počeo da piše kako je to bio reklamni trik dovitljivih režisera, ali su ih sledeći događaji uverljivo demantovali.
Lišeni svake ozbiljne zaštite, tresači tepiha polako su počeli da gube rat. U očajanju, rešili su da bilo kako skrenu pažnju svetske javnosti na svoj problem. Terorizam, uperen protiv građana koji nisu bili umešani u ovaj sukob, učinio im se kao najbolji način. Južnu prestonicu svakodnevno su stale da potresaju snažne eksplozije. Kada je u tim bombaškim napadima već više stotina ljudi, žena i dece izgubilo živote, celokupno javno mnjenje je stalo na stranu društva ATT. To je sigurno bila najveća greška ljubitelja tretmana praherom. Nastalo je privremeno zatišje, a onda je bes ATT-a udružen sa opštim nezadovoljstvom naroda provalio svom žestinom, u „Noći Plamtećih Tepiha". O tom zastrašujućem događaju, dajemo izvod iz reportaže Erike Smit, dopisnice Kalifornija Taimsa...
„Čitav dan osećala se napetost u vazduhu. Bilo je začuđujuće mirno za zonu u kojoj se odvijao neobjavljeni građanski rat. Samo bi po neki pucanj ili kratki rafal odjeknuo, sa vremena na vreme, pustim ulicama. Oko osamnaest časova nekoliko stotina mladih okupilo se na centralnom trgu prestonice.
Vreme je bilo hladno. Duvao je dosadan jugoistočni vetar. Oni su se grejali oko velike vatre koju su založili u zimi suvoj fontani na sredini trga. Krpe iscepanih oblaka jurile su preko sve tamnijeg neba. Sumrak se pretvorio u pomrčinu, a uličnog osvetljenja nije bilo zbog velike Tresačke sabotaže električne mreže prošle nedelje.
Skup se uvećavao. Stalno su u tišini pristizali novi ljudi. Stotine su se pretvorile u hiljade. Oko dvadeset tri časa skup je počeo preteće da bruji. U rukama okupljenih pojavile su se baklje. Vatra je sinula jače i kroz gomilu se videlo da su prvi redovi nešto nabacivali na nju. To potraja desetak minuta, a onda tog tajanstvenog goriva nestade. Iz gomile se prolomi užasan krik. Ona se uskomeša. Ljudi su počeli trčati ulicama sa bakljama u rukama.
Nikada u svom burnom životu nisam videla provalu takve nagomilane životinjske snage. Bili su kao prirodna stihija. Činilo se da ih ništa ne može zaustaviti, i da će svaku, ma koliko čvrstu, prepreku odneti sa sobom kao planinska bujica. Kola i kamioni, koji su se isprečili pred njima, bili su prevrtani u stranu, parking satovi čupani iz asfalta, betonske žardinjere lomljene i mrvljene...
Bakljonoše su uletale u stanove, izvlačile odatle tepihe, rušeći i lomeći nameštaj nesretnih domaćina i spaljivale ih na ulici. Neki građani pokušali su da pruže otpor razjarenoj masi, pa su time izazvali tuču i krvoproliće.
Gomile šarenih tepiha tinjale su na ulicama dok se iz razvaljenih prozora čula kuknjava silovanih žena. Leševi hrabrih muškaraca koji su hteli da zaštite svoje tepihe, treskali su o asfalt, bačeni sa balkona njihovih stanova. Te noći rulja je opustošila sve prodavnice tepiha i zapalila tri specijalizovane robne kuće. Provaljeno je u oko sedam hiljada domova, a tepisi su izneseni iz još dvadeset hiljada onih čiji su se vlasnici pokazali kooperativni.
Dim i gar pomračili su sledeće jutro nad gradom. To je, sigurno, bila najstrašnija noć u mom životu, iako sam godinama izveštavala sa raznih kriznih žarišta i iz vrlo opasnih i nesigurnih regiona..."
Posle ovoga, vlada je sazvala vanrednu sedmicu na kojoj je odlučeno da se angažuju vojne snage i da se uvede opsadno stanje u prestonici. Tenkovi su tutnjali ulicama, a zaveden je i strogi policijski čas, u kome se puca bez opomene. To je donekle popravilo ukupnu bezbednosnu situaciju, ali trebalo je doneti rešenje koje će pomiriti zaraćene grupacije. Pod uticajem javnog mnjenja, vlada je donela odluku da se strogo zabranjuje trešenje tepiha osim od jedanaest do trinaest časova. Za prekršioce ove odredbe izricaće se samo zatvorska kazna i to u trajanju od tri do pet godina u zavisnosti od težine prekršaja. Činilo se da je ovim problem rešen i da će uz malo dobre volje ponovo zavladati mir među stanovnicima južnoevropske prestonice.
Međutim, ekstremne frakcije ATT-a nisu se složile sa tim. Oni su tražili opštu i bezuslovnu zabranu trešenja kao i kupovine i nabavke tepiha, prahera i sredstava za čišćenje. Naravno, ovo je veoma zadiralo u interese velike međunarodne kompanije, Sintelon-Orijenta, koja se osim Južne Evrope protezala na Srednju Aziju i Severnu Afriku. Sterana u škripac vlada je ponudila prelazno rešenje o potpunoj zabrani u trajanju od pet godina, ali ogorčeni ATT-ovci nisu hteli za to ni da čuju.
Organizacija ratnih vonih veterana „Mučenici od dva do pet", zapretila je samoubilačkim akcijama. Vlada se naravno oglušila o njihov zahtev smatrajući da stari ratnici samo blefiraju, koristeći svoj ugled i položaj. Pošto „Mučenici od dva do pet" nisu odmah odgovorili nekim bombaškim napadom, preovladalo je mišljenje da čelni ljudi zemlje znaju šta rade. Činilo se da se suviše naduvavaju protekli događaji i da dobar udeo u tome ima senzacionalistička štampa, koja je jedina imala korist od njih.
U prestonici nakratko zavlada mir. Radnje i škole su ponovo proradile, pa su čak oživela i šetališta. Stanje se prilično normalizovalo pod budnim okom organa reda. Kada su svi političari izmučeni kilometarskim sedmicama konačno odahnuli, prepustivši dalju brigu o sukobu komisiji „Građanskog pomirenja", jedan incident im pokaza da ni oni nisu imuni zbog svog privilegovanog položaja, i da ih mogu snaći sve patnje običnog naroda.
Patricija Stuk, sedamnaestogodišnja ćerka predsednika presedništva Ujedinjene Južne Evrope, doktora Baše Stuka, pala je kao žrtva nekog psihopatskog pristalice ATT-a. Ona je, uzdajući se u sigurnost obezbeđenja ogromnog kompleksa mermernih palata u kojima su stanovali članovi vlade za vreme boravka u prestonici, krenula da istrese umetničku zidnu tapiseriju, izuzetne vrednosti, koja je dospela u njene ruke zahvaljujući poznatom korupcionaškom talentu njenog oca. Kako je nameravala da to učini sa ivice ogromne stepenaste pasarele pune memernih stubova, nije primetila priliku koja joj se prikrala kroz šumu grmastih ruža u vrtu. Još iste noći u jednoj niši za držanje kipova pronašli su njen leš, tako izmasakriran da su jedva uspeli da ga identifikuju. Na telu je bilo i tragova protivprirodnog seksualnog nasilja smotanim komadima uništene tapiserije, ali iskusni stručnjaci su smatrali da je to obavljeno „post mortem", jer nikakav krik nije odjeknuo pustim hodnicima palate u vreme kada se zločin dogodio. Prema tome, mada su svi otvori na telu bili sistematski izmasakrirani kako bi se u njih smestili fragmeti omraženog objekta, u zapisnik uđe, da se radi o skrnavljenju leša, a ne o silovanju. Zato su se u službi unutrašnjih poslova odmah bacili na traženje dosijea pripadnika ATT-a sa izrazitim nekrofiličarskim sklonostima. Drugi pravac istrage krenuo je na proveru propusta službe obezbeđenja. Konačno, dva dana docnije, izvršena je rekonstrukcija zločina u kojoj je utvrđeno da se ubica ušunjao u predsednički kompleks tako što se uvukao u prazan kontejner za otpatke. Tako je dospeo u unutrašnju zonu koja nije smela da bude pod kontrolom kamera zato što bi tabloidi pripadnicima obezbeđenja ponudili neverovatne svote da bi dobili i jednu fotografiju intimnog trenutka nekog člana vlade ili nekog od njihovih ukućana.
Međutim, napad na stalež političara, na žalost, bio je nešto savim drugo od običnog ubistva. I ako strogo demokratski, državni establišment, je napad na sebe smatrao većim zločinom od ubistva plemića od strane kmetova, za vreme onog mračnog doba srednjeg veka. Moralo se odmah oštro reagovati... Preko noći je oformljena Specijalna komisija sa javnu bezbednost, koja je na svojoj prvoj sedmici zaključila da se već jednom mora stati na put zločinačkoj organizaciji ATT. Rešeno je da se u borbi protiv njih, osim regularnih trupa i savezne policije, moraju angažovati i svi činioci društvene samozaštite.
Plan koji je tom prilikom donet, bio je veoma dobar i sveobuhvatan. Kako je situacija u prestonici bila ocenjena kao veoma teška i složena, jer je grad bio pun ATT-ovaca i njihovih simpatizera, rešeno je da se čitavo njeno područije opkoli sa grupom armija A, B i G. Operaciju čišćenja ATT-ovaca preuzo je na sebe feldmaršal fon Bećković, koji je trebao da uđe u grad sa grupom armija F. Njegovim snagama su pridodate jedinice komandosa najamnika raznih firmi za proizvodnju tepiha, ujedinjene pod komadom ratnog štaba Sintelon-Orijent korporacije. Dobrovoljačke jedinice tresača tepiha su prihvaćene, ali ih je fon Bećković, na izričit zahtev vlade, ostavio kao rezervu jer se strahovalo od zverstava i masakara koje bi pripadnici te ogorčene paramilitarne organizacije nesumnjivo preduzeli i nad potpuno nedužnim stanovništvom.
Svetska javnost je sa najvećom pažnjom posmatrala početak vojnih operacija u prestonici Južne Evrope. Opkoljavanje je izvršeno bez i jednog ispaljenog metka, prosto kao na manevru, i izgledalo je da su se pripadnici ATT-a prepali pred demonstracijom tolike oružane sile. U operaciji opkoljavanja je učestvovalo preko pola miliona vojnika, a sama udarna grupa je brojala još sto pedeset hiljada. Tome treba dodati da je ostvarena tolika koncentracija tenkova i oklopnih vozila kakva nije viđena u istoriji savremenog ratovanja još od bitke kod Kurska.
Ma kako impresivno delovale te brojke, ako uzmete u obzir da je vojska imala pred sobom šesnaestomilionski grad rešen da se ozbiljno brani, to i nije bilo tako mnogo.
Osvajanja predgrađa prošla su savršeno glatko, ako se izuzme tridesetak poginulih vojnika u oklopnom transporteru koji se survao u reku. Ta nezgoda se dogodila zbog preterane revnosti gerilskih grupa obožavalaca trešenja, koji su rušili mostove i komunikacije na teritoriji pod kontrolom ATT-a, kako bi pomogli napredovanje vladinih trupa i sabotirali organizovani otpor branilaca. Pristalice ATT-a su se povukle u sam centar, na brdoviti teren iza velikih reka, ne pružajući nikakav otpor. Mada su vladini vojni stratezi bili ozbiljno zabrinuti činjenicom da pobunjenici sužavaju front, opšte mišljenje javnosti bilo je da se neprijatelj ne sme suprostaviti regularnoj vojsci i da će pobeda biti ostvarena skoro bez prolivanja krvi. Već su počeli da se oganizuju ogromni „radni" logori za prevaspitavanje zarobljenika i pripremaju preki sudovi za vođe i organizatore, pa čak da se i kopaju masovne grobnice za pogubljene. Političari su na konferencijama za štampu izjavljivali da ATT nije ništa drugo do jedna kriminalno-teroristička organizacija kojoj je samo trebalo pokazati čvrstu ruku. Stizali su pozdravni telegrami i pisma podrške generalisimusu Antoneliju i njegovom generalštabu, ne samo od vodećih političara, nego i od grupa građana sa svih krajeva zemlje. Naravno da je takvom opštem raspoloženju podlegao i sam fedmaršal fon Bećković. On je rešio da umaršira u sam centar na čelu svoje armije i to u paradnom poretku. Želeo je da nastupi ne kao okupator nego kao oslobodilac. Tu njegovu odluku je još više učvrstio i worldoviziski direktan prenos tog događaja, za koji je južnoevropska vojna industrija dobila ekskluzivni četvorogodišnji ugovor za reklamiranje svog oružja u pauzama ratnih filmova na tom planetarnom kanalu.
Tako je, trećeg dana novembra, ogromna kolona tenkova podržana borbenim helikopterima, zatutnjala Bulevarom profesora Mrkalja. U prvom tenku pored posade, nalazio se i sam feldmaršal sa svojim ađutantom. Išli su sporo dok je ispred i ok njih trčala pešadija, zalazeći u zgrade, obezbeđujući ih od eventualnih strelaca protiv oklopnim naoružanjem. Iznad njih su lebdeli četvoroelisni helikopteri načičkani opasnim senzorski navođenim raketama vazduh-zemlja spremni da u trenutku raznesu svako utvrđeno neprijateljsko uporište.
Gusenice su mrvile tramvajske šine. Asfalt se tresao. Sa fasada su otpadali malter i ornamenti. Na radnjama su prskali izlozi. Pusti bulevar je ječao od rada moćnih motora. A onda...
Odjeknula je eksplozija. Preko dvesta pedeset tona plastičnog eksploziva postavljenog u kanalizacione cevi ispod ulice, aktivirano je trenutno, u dužini od nekoliko kilometara. To je na nebu iznad prestonice izazvalo pečurku sličnu onoj atomskoj, tako da su se čak i jedinice koje su opkolile grad prepale i pobacale na zemlju i zaklone zbog radiacije. One u gradu prošle su, naravno, mnogo gore. Dvanaesti tenkovski korpus, sa dve pridodate Sintelon-Orijetove pancir divizije i dvadeset osam hiljada pešaka, nestao je sa lica zemlje. Tenk fon Bećkovića, moćni T sto šesdeset i osam, težak čitavih osamdeset i šest tona, bio je bačen preko osmospratnice. Oko dvadeset hiljada vojnika sa šesto velikih oklopnih transportera, koji su se kao zaštitnica razmileli po okolnim ulicama, čitavog dana su prenosili hiljade ranjenih i iskopavali zatrpane ispod ruševina zgrada. Uveče su se i oni povukli. Toga dana vladine snage nisu više preduzele nikakvu akciju.
U toku noći ATT je izveo niz prepada i raketnih napada na skoro sve položaje vojske koja je držala grad u obruču, a mnogi vojnici su organizovano prebegli na stranu neprijatelja. Među njima je bila i jedna kompletna motomehanizovana divizija koja je pre prelaska ničije zemlje ostavila pustoš u redovima snaga lojalnih režimu. Ukratko, bilans prvih dvadeset i četiri časa oružanog sukoba sa pobunjenicima ATT-a bio je preko sedamdeset hiljada mrtvih, trideset dve hiljade nestalih, pedeset hiljada ranjenih i trinaest hiljada prebeglih vojnika. To je, sve zajedno, bilo više od snaga kojim je raspolagala feldmaršalova udarna grupa. Svet je bio zgranut ovakvim porazom južnoevropskih oružanih snaga koje su po obučenosti i opremnjenosti važile za druge na planeti.
Sam feldmaršal Erik fon Bećković imao je dosta sreće što je poginuo, jer bi ga posle ovakvog neuspeha svakako očekivala ni malo lepa sudbina. Ovako je sahranjen kao pali heroj, a njegova porodica je dobila veliku penziju i pravo na raznorazne povlastice.
Sutradan je lično generalisimus doleteo na liniju fronta i sazvao sve komandante operativnog štaba. Pošto se propisno izdrao na njih, ocenio je da su gomila nesposobnjakovića koji sa pola miliona ljudi nisu u stanju da srede šačicu pobunjenih stanara. Zatim je naredio opšti napad na svim sektorima. Mada su tog dana gubici bili neuporedivo manji odmah se videlo na šta će ličiti bitka za Južnu prestonicu. Osvojeno je nekoliko kvartova, ali pobeda je bila Pirova. Činilo se da zgrade brane đavoli koje ne možeš ubiti, a ne ljudi. Svuda po ulicama goreli su tenkovi i oklopni transporteri. Broj oborenih borbenih helikoptera se popeo sa onih dvadest sedam stradalih u eksploziji na skoro dve stotine. ATT-eovci su skupo naplaćivali svaki pedalj osvojene zemlje. Tada su izašle na videlo neke činjenice pred kojima je generalštab zatvarao oči. Tvrdo krilo ATT-a su prestavljali vojni penzioneri, većinom veterani korporacionih ratova, koji su narušavanje svog popodnevnog odmora posmatrali otprilike kao španska inkvizicija blasfemiju. Pod njihovim rukovodstvom borili su se ogorčeni građani i intelektualna omladina koja je idealistički duboko verovala u novi svet bez tupih udaraca praherom, Bili su dobro opremljeni, a nedostatak rutinske vojne obuke su nadoknađivali samoubilačkom hrabrošću i mladalačkom maštovitošću. Naročito su se istakli u elektronskom ometanju senzora navođenih projektila koje su i pored satelitske kontrole uspevali ne samo da skrenu sa ciljeva nego čak da ih u velikom broju slučajeva usmere na svoje neprijatelje.
Antoneli je odmah reagovao poslavši u popunu najkrvoločnije pristalice tresača i beskurpulozne plaćenike udruženih prizvođača tepiha. Borbe su se narednih dana rasplamsale, ali front se nije pomerio ni za metar. Ono što bi vojska osvojila danju, povratili bi pripadnici ATT-a noću. Uskoro se stvorila neka vrsta ničije zemlje, prekrivene ruševinama, po kojoj su se oprezno kretale patrole obe strane međusobno se loveći. To potraja gotovo nedelju dana sve dok se gusta magla, koja je u to doba godine dopirala sa velikih reka nije povukla. Generalisimus se u to vreme pametno povukao sa prvih linija fronta uplašen činjenicom da se za vreme gustih magli, uprkos infracrvenom osmatranju i svog obezbeđenja elektronskih senzora i alarma, do glavnog štaba provukao čovek bomba i uleteo u njega pobivši gomilu generala i viših oficira.
Pošto se prastara taktika tenkovskih upada, podržana borbenim i desantnim helikopterima koji su nosili izuzetno uvežbanu elitnu pešadiju, zbog vanredno dobre protivoklopne i protivvazdušne odbrane pokazala kao neefikasna, pronađena je nova. Po njenoj doktrini, pešadija bi podržana artiljerijom, bez obzira na gubitke, trebalo da zauzme određeni broj polusrušenih zgrada i da ih sistematski uništi uključujući podzemne odaje, hodnike, toplovode i kanalizaciju, tako da borci ATT-a ne bi imali više gde da se vrate. Neki generali su se bunili tvrdeći da ovaj rat ne vredi totalnog rušenja prestonice i svih njenih istorijskih spomenika, a neki su, poput kontraadmirala Janoša Lojda - komandanta desantnog korpusa mornaričke pešadije, smatrali da su ruševine i brda šuta još teže za osvajanje od zgrada. Međutim, kako demokratija ne postoji ni u jednoj vojsci na svetu, podčinjeni su morali da izvrše naređenja svog vrhovnog komandanta.
I pored napadačke taktike koja se zadnji put koristila u prvom svetskom ratu, plan je počeo da se ostvaruje i višespratnice su počele da nestaju jedna za drugom. Ipak se pokazalo, da to i nije tako pametan plan, jer su pripadnici ATT-a često izletali na brda polomljeni cigala i tu se ukopavali, uspostavljajući položaj na mestu gde ih niko nije očekivao. Zauzimanje zgrada pešadijom, koštalo je vojsku svakodnevno stotine, a ponekad i hiljade leševa, koje su bolničari dovlačili i trpali u transportne kamione, onako ukočenih uzdignutih ruku i ustiju punih građevinskog otpada. To je delovalo vrlo demoralizujuće na vojnike, pa se morao oko grada napraviti još jedan obruč od vojne policije i prekih sudova kako bi se sprečila dezerterstva. I pored toga neki su uspevali da se probiju u slobodu pod borbom. To je uzrokovalo da vojna policija postane vrlo sumnjičava i lako otvara vatru. Tako da regularne jedinice više nisu znale sa koje strane dolazi metak i da li ginu od prijateljske ili neprijateljske vatre. Te zime su generalisimusove snage polako sagorevale i nestajale, dok su pobunjenici trpeli tek redovne gubitke.
Vladine trupe su zbog toga izgubile samopouzdanje, i čak polako počele da gube teritoriju, a bilo je gotovo nemoguće pronaći plaćenike koji su bili spremni da se upute na to ratno žarište. Antoneli se tada obratio za pomoć organizaciji tresača tepiha, koji su u međuvremenu postali politička stranka sa sve većim ugledom u zemlji i van nje. Oni su mu upomoć poslali ekstremnu Šitsku sektu „Islamskih Obožavalaca Persijskih Tepiha" proiranski orijentisanu, pod duhovnim vodstvom ajatolaha Abasa i zapovedništom strašnog Mehmeda Olafsona. Ti tapiserijski pazvarani odvažno krenuše u bitke od kojih su se svi drugi užasavali noseći u džepu kartu za raj koju je lično Abas potpisao.
Hrišćanska crkva, koja se od početka ovog sukoba držala neutralno, apelujući samo da se spor izgladi mirnim putem, oštro je reagovala na mešanje islamskih fanatika. Papa Valaskez Treći, inače prvi papa Portorikanac, povuče se u Vatikan i izjavi da se razilazi sa politikom Južne Evrope. Zatim pozva sve vernike katoličke i drugih hrišćanskih veroispovesti, da pomognu opkoljenim ATT-eovcima, kako mogu materijalno ili moralno. Proglas najvećeg hrišćanskog poglavara gotovo svuda je našao na dobar odziv, osim kod Adventista, Jehovinih svedoka, Mormona i jednog broja alternativnih crkava. Na poziv se nikako nisu odazvali Jevangelistički homoseksualci, kao veoma brojno versko udruženje, jer su imali veoma bliske veze sa organizacijom Nastranih muslimana. Naprotiv, „Liga pravoslavnih lezbejki" je žestoko stala na stranu ATT-a, poslavši opkoljenima ne samo hranu i oružje, nego i svoje dobrovoljačke oružane odrede. Ta organizacija, se docnije naročito istakla u prikupljanju međunarodne pomoći borcima ATT-a i organizovanju propagande u njihovu korist, što je bilo neobično važno u trenutku kada su branioci prestonice ostali bez ikakve podrške u zemlji.
Zajedno sa sve obimnijim operacijama vlade protiv opkoljene glavnine snaga ATT-a, rastao je i međunarodni interes za taj problem. Novinari vodećih svetskih televizijskih kuća doletali su u opsednut grad, gde su sa vođama pobunjenika pravili intervjue i prikupljali materijal za razne reportaže sa ratišta. Uprkos životnoj opasnost sve veći broj mladih žurnalista odlučivao se na makar i privremeni boravak u Južnoj prestonici, jer bi im to docnije poslužilo kao odskočna daska za napredovanje u karijeri. Zvanje ratnog dopisnika u svetu koji je imao već četrdeset godina mira, postala je neka vrsta titule sa ogromnim povlasticama u struci. Nije ni čudo zašto su mladi novinari sa iskrenim divljenjem i velikim simpatijama gledali na pripadnike ATT-a i njihovu borbu.
Svetlana Wan Hasel pilot sportske avijacije, koja se dobrovoljno sa svojim avionom priključila braniocima prestonice, postala je najveća heroina toga doba. Njena popularnost dostigla je neslućene razmere širom čitavog sveta. Kako i ne bi, kada je svaki novinar koji je ilegalno stizao u pobunjeničko uporište, dolazio njenim avionom kroz kišu paljbe vladinih snaga. Novopečeni ratni dopisnici ostajali su zadivljeni činjenicom da je Svetlana svojim malim klipnim aparatom izbegavala napade ultra modernih mlaznih lovaca tipa Perun-16, zvanično najboljih presretača tadašnjice. Malo njih je znalo da je iz supersonične letilice bilo gotovo nemoguće oboriti taj spori avion, zbog estremne neprilagođenosti brzine, a da njegov klipni motor nije stvarao dovoljno infracrveno zračenje da bi ga registrovali samonavođeni projektili koji su inače nepogrešivo pogađali svaki mlazni motor. Zato, pošto bi ih spustila na artiljerijom razrušeni glavni bulevar grada, ta lepa vižljasta devojka ostajala im je u sećanju kao najhrabrije ljudsko stvorenje koje su ikada sreli.
Fotografije sa njenim dečijim osmehom redovno su se objavljivane na naslovnim stranicama svih najuglednijih svetskih časopisa. Devojke širom sveta počele su da se šišaju i oblače kao ona. Kratke plave kose, smeđe izlizane kožne jakne išarane znakovima i simbolima ATT-a i sivomaslinaste vrećaste vojne pantalone, stisnute oko skočnih zgobova preplavile su ulice. Njen poster prestavljao je obavezan sastavni deo tinajdžerskih soba, osim onih u krajevima pod kontrolom zvaničnog južnoevropskog režima.
Sergej Marijus, šef sektora za propagandu pri centralnom komitetu ATT-a, lukavo je uočio njenu ogromnu popularnost. Taj mali čovek koga svetska javnost pamti sam po tome kako urla već svima davno poznati proglas pobunjenika: „Mi ne možemo prihvatiti pitanje pravde ili nepravde! Mi ne možemo ući u nikakav kompromis sa onima koji tresu tepihe! Hiljade naših žrtava nas obavezuju na to! Između nas i njih, više nikakvog mira ne može biti. Kao ni sa vladama i korporacijama koje ih podržavaju. Brojčana i materijalna nadmoć neprijatelja nas uopšte ne zabrinjava. Naši borci imaju nepokolebljiv moral. Oni veruju u svet bez tupih udaraca praherom, u svet u kome je jedino moguć život. Za tu viziju smo svi spremni da položimo život... Bićemo se, more, do poslednjeg!" , imao je dovoljno pameti i fleksibilnosti da iskoristi Svetlanin talenat. Kada je, suženjem teritorije pod kontrolom ATT-a, situacija postala mnogo teža a sletanje i poletanje sa slobodne teritorije neuporedivo opasnije, on joj je zabranio da prevozi novinare, i uspostavio novi kanal za njihov ulazak koji je išao rekom i centralnim kanalizacionim kolektorima i cevima. Za transport reportera, zadužio je sada članove jednog kajakašog kluba koji su se inače istakli u diverzantskim akcijama protiv vladine rečne mornarice i neprijateljskih potonskih mostova na rekama.
Zatim je Wan Haselovu, koja je u nedostatku transparetnih zadataka, pokušala da od dela omladinskih članova avijo-modelarske sekcije pri narodnoj tehnici osnuje samoubilačku avijaciju, poslao izvan opsednutog grada, u izbeglištvo. Svetlana se isprva grčevito opirala tom naređenju govoreći kako je njena sudbina da umre uz svoje saborce, ali je onda bila pozvana pred glavni odbor centralnog komiteta gde su joj objasnila da im živa znači hiljadu puta više u borbi za njihovu stvar.
U inostranstvu ona je skupljala sredstva za pokret i snimala televizijske reklame za velike korporacije. Po ličnom Marijusovom sporazumu, sa rukovodstvom najcenjenijeg glasila međunarodne konzervativne stranke, čuvenim listu Playboy, objavila je seriju svojih aktova, u zamenu za feljton u kome će se popularisati borba ATT-a i govoriti o njihovom teškom položaju. Posle toga, Svetlana je davala intervjue za sve velike svetske časopise i nastupala u raznim emisijama na mnogim TV mrežama, gde je govorila o idejama svog pokreta. Naročito je ostao i sećanju worldoviziski živi program „Neprijatna suočenja" gde je, pošto ga je optužila da je plaćenik Sintelon-Orijenta, u lice pljunula predsednika Južnoevropske Unije, doktora Bašu Stuka, i vrlo uspešno se potukla sa trojicom njegovih telohranitelja.
Sve to je izazvalo pomeranje opšteg raspoloženja javnosti prema naporima Južnoevropskog režima da u krvi uguši ustanak u prestonici. Pomoć pokretu je umnogostručena. U nekim zemljama su se sakupljali dobrovoljački odredi koji su odlazili da pomognu iznurenim borcima ATT-a.
Pametna devojka kao što je Svetlana Wan Hasel, sada već do guše u propagandi i politici, polako je počela da gubi svoje ideale. Sudarajući se sa pokvarenošću i korupcijom na svakom koraku, ona je inteligentno rešila da bar donekle unovči vrhunac svoje popularnosti i ostane u žiži javnosti kako ne bi bila lak plen, ubicama Južnoevropske obaveštajne službe.
Njen prvi brak sa čuvenom roken-rol zvezdom Leonardom Buljbom, zvanim Temerlan na klaviru, bio je totalni fijasko. Završio se gadnim obračunom u kome je jedan njegov grupi travestit izgubio život tako što je sa terase vile pao u prazan bazen. Na svu sreću, Svetlana nije bila optužena za to, i na suđenju je zaradila samo uslovnu kaznu zbog učestvovanja u opštoj tuči. Izvukao se čak i Buljba, iako je iza sebe imao debeo dosije domaćeg i javnog nasilja. Jedina prava sankcija protiv njega je zapravo bilo to što ga je svetska asocijacija transseksualaca uzela na zub i od tada bojkotovala sve njegove koncerte.
Wan Haselova je opet bila na naslovnim stranama govoreći o svom propalom braku i to je dobro iskoristila. Prihvatila je nekoliko uloga u akcionim filmovima i pošto je dobila „Zlatnog tigra" na prestižnom festivalu u Hong Kongu udala se za američkog filmskog magnata čije se carstvo protezalo na tri kotinenta. O njoj se dalje vrlo malo čulo, osim da je rodila troje dece i da uživa u čarima njihovog privatnog ostrva na Karibima.
Očekivano, legenda o njoj nastavila je da živi u nedokazanim pričama i glasinama. Neki su tvrdili da su njena pojavljivanja pored muža arhivski hologrami, a da je ona poginula u pokušaju da ubije samog Bašu Stuka. Drugi su tvrdili, da je patila od depresije, odala se alkoholu i da se ilegalno vratila na bojište da umre uz svoje ratne drugove. Naravno, ništa od svega toga nije bilo istina.
Za to vreme odbrana prestonice je ušla u svoju pretposlednju fazu. Držao se još samo centar sa poslovnim četvrtima i četvrtima za zabavu. Uz to branila se i stara tvrđava na bregu iznad ušća iako su je vladine snage uprkos njenoj istorijskoj vrednosti i zvaničnoj zaštiti UNESKA, pretvorile u bezobličnu masu kamenog otpada. Borci ATT-a se više nisu povlačili jer nisu imali kud. Ulične borbe su se rasplamsale do pokolja. Vladine jedinice sagorevale su jedna za drugom u tom paklu, ali su na njihovo mesto uvek dolazile sveže. I njih je obično vrlo brzo gutao oganj rata, jer dok bi njihovi vojnici naučili od čega sve treba da se štite i koji su sve uobičajeni trikovi neprijatelja, bili bi gotovo svi pobijeni. Ipak, nanosili su kakvu-takvu štetu neprijatelju. Komandosi Sintelon-Orijent korporacije, tresački dobrovoljci i preživeli Olafsonovi tapiserijski džambasi, svi prekaljeni u dugim borbama, zvali su ih „Živina za klanje" i podsmešljivo su gledali kako ginu kao muve. Oni su sa pravom smatrali da vojnici vlade vrede sto puta manje od njih, ali se nisu bunili protiv njihovog prisustva, znajući koliko je korisno da neko drugi privlači vatru i izmara strašne ratnike ATT-a.

 



Komentari (0)

Bloger je isključio mogućnost postavljanja komentara za ovaj tekst

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana