Ne o mamlazima. Dakle, ultra antipolitički post.
Sada mi dođe da se pojedem kao mlad mesec što prošle godine u ovo vreme nisam, nogu pred nogu, odšetala do Kalemengdana da vidim izložbu “Ledeno doba” i malo osmotrim drevne koščice i glamurozne fake kljove našeg mamuta!
Drugih 27 000 ljudi, koliko je zvanično bilo posetilaca u Beogradu, bilo je malo vrednije od mene, a i spremnije da se provlači pored ogromnih kljova da bi videlo i druge eksponate, postavljene u pomalo tesnom prostoru galerije Prirodnjačkog muzeja.
Utešno je znati da i za lenjivce mog tipa postoji lek jer „Ledeno doba” kruži i kružiće po Srbiji cele godine i da originalna lobanja mamuta stoji u Narodnom muzeju u Kikindi.
Međutim, po ovako nikakvom kišnom danu, ne mislim toliko o špaciranju, koliko o činjenici da 90% skeleta našeg mamuta (što je prava retkost) čuči u nekom mraku jer u Beogradu (a prethodno ni u Kikindi) nije bilo nikoga ko bi, podigao izložbeni prostor u kojem bi replika mamuta bila izložena u punoj visini.
Mnogi se otimaju
za ovakav eksponat iz raznoraznih razloga, a naše luče još nije (ili bar ne znamo da jeste) uspelo da privuče pažnju XY osoba na Adi Ciganliji gde bi, prema predlogu Muzeja, replika trebalo da bude postavljena.
Možda bi mamutu zaista bilo dobro u tom izložbenom prostoru okruženom drvećem i bliskom vodom, ali u ovakvo kišno popodne, iz čiste zabave, zamišljam mamuta u sopstvenom staklencu koji zauzima ceo prostor na Trgu Republike.
Okolo trčkara užurban svet, jurca za autobusima i tramvajima, hvata kese, kišobrane i tašne koji ispadaju iz ruku i odjednom....