Gost autor: horhe akimov
Sećaš li se kada smo bili mali kako smo hteli da budemo piloti? Krila, dajte mi krila, pa da vam pokažem šta je sloboda, pa da vidite da umem da letim. Ispod crvenog neba. Crvenog kao pionirske marame koje su nam vezivali kada bi nas postrojavali u Pionirskom parku, da bi nas vodili u Pionirski grad. Crvenilo se u obrazima, rumenilo u stvari; bilo je hladno vani, toplo oko srca. Znali smo koliko deca. Crvenilo je bledilo na zemlji, tamnilo je gore gde niko nije podizao pogled. Zubato sunce je prevarilo najstariju vremensku prognozu, CRVENO NEBO U ZORU, BUDI NA POZORU; CRVENO NEBO PRE MRAKA, DOBROG LI ZNAKA. Niko nije prepoznao nove dane živeći za sumrak. U tom sumraku smo i ostali. Kao da je predvečerje i kada je podne. Večno pomračenje Sunca.
A mi smo samo želeli krila. Peli bismo se na krov solitera kada duva košava i okretali lica prema vetru. Duvali bismo u vetar imitirajući zvuke poletanja. Vetar je šibao tako da nam je zatvarao oči. Sa zatvorenim očima mnogo se lakše leti.
Sećam se jednog cveta koji je izrastao iz zida, pravo niotkuda, tu na krovu solitera. I najdeblji zid može da naprsne i to će biti naša šansa. Šansa da procvetamo. Jedan od nas je to morao znati, pre ili kasnije.
Velika ljuljaška koju smo pravili između oraha i kestena, sećaš li se? Nosila nas je prema nebu, iako smo iz dana u dan sve više ukopavani u iste one sumrake koji su svanjivali. To je bila naša pilotska kabina bez prozora, bez upravljačke palice i padobrana za spasavanje. Naivno, reklo bi se, ogoljena do daske. Samo čvrsto sedište, jedna daska, dva kanapa, udaljenost od tla i povremeni pogled na same oblake koji su se približavali, sve dok gravitacija ne bi ponovo odnela pobedu. Kao kamen koji se kotrlja niz padinu, inercija nas je uzdizala u nebo, gravitacija nas je prizemljivala. Sve dok noć ne bi pala, sa tog istog neba, nama pravo u oči.
Oči pune suza zbog velikih raskrsnica na uskim putevima, oborenih putokaza zarđalih slova i slomljenih zmajeva koji nikada više neće leteti. Pohabanih skafandera i izguljenih laktova i kolena, sačuvanih karata od utakmica. Podmazanih sanki koje smo vozili na stomaku raširenih ruku i suvog grožđa za užinu. Izduvanih guma na biciklima i izduvanih fudbalskih i košarkaških lopti, kojima smo ipak bežali dok nismo znali od čega, za kojima smo trčali neznano tačno kuda. Ispostaviće se tačno ovde gde smo danas. Makar jedan od nas.
Oči pune suza, toliko pune da su suze izlazile kroz nos. Toliko pune da su punile uši.
Sećaš li se muzike kojom smo punili uši? Sećaš li se muzike koju smo svirali? Taj tužni bluz čoveka konstantno umotanog u tugu. Najtužniji bluz na svetu. Sećaš li se čime su nam punili uši, od momenta kada bismo isključili pojačala i uključili se najmanjim mogućim intenzitetom u magloviti sumrak koji je vremenom samo dobio gustinu.
Zaboravio si. Vidim ti zaborav u očima, iako su na mojima crne naočare, a tvoje sjaje kao zlato.
Sećam se da sam tada bio stariji nego što sam danas, a danas sam mlađi nego tada. Danas više od svega želim da budem pilot, da pilotiram kroz prostore, da letim kroz vreme, da osetim vetar na licu. Krila, dajte mi krila da mogu da odletim odavde u slobodu, jedinu iznad ljubavi.
Ako mi uspe, postaraj se da moj grob uvek ostane čist.
Ti danas više ne želiš da budeš pilot, ti samo želiš avione. Opet se srećemo posle toliko decenija na svečanoj ceremoniji, gde si ti sada prvi među jednakima, a meni je jednako stalo do odlikovanja koje mi daješ kao i do lanjskog snega. Zato sam i stavio tamne naočare, slep sam za rekonstruisanu pozlatu tvog dvora u dnu parka gde su nas postrojavali kao decu.
Nikakav sjaj ne propuštam, i onako čim otvoriš prozor sve će to pojesti mrak.