Mazim ih i tepam im na hiljadu načina: Kucoši brucoši, mali moj brmbotiću, mojoj Chiari, nastalo od mala moja prpošnice, bubice iako je možda ogromna Arlekin doga, lutkice mala, oko moje lepo, šećeru, repiću, lepotice, medo, medena... Najlepše što sam čuo je kad je jedna žena ugledavši Chiaru rekla: Mediću jedan!
Nije se desilo da prođem pored kuce ili kuca a da ih ne pomazim i rečima i rukom! Ne pravim razliku između tz rasnih pasa i džukaca, avlijanera, lutalica. Nema i nije bilo tog učičkanog, krmeljivog, slepljene dlake, krpeljivog džukca a da ga nisam pomazio! U komšiluku imam mešanku Džesi, prelepu žućku koju znam kao kučence, usvojili je komšinica i komšija bez dece, dve crno bele kineske kuce, liče na krupnije pekinezere, majka i ćerka, Nudla, originalnog engleskog buldoga, veselog i živahnog, pre pet meseci je umro Atos zlatni Retriver, naš prvi komšija. Od malih nogu sam im prilazio slobodno kao prijateljima, što smo posle kraćeg vremena i postajali. I najvećim i najratobornijim, neprikosnovenim vođama čopora koji landaraju po Novobeogradskim livadama, ledinama ali i između kuća, prvo bih počeo da govorim, pričam, da ih mazim rečima, sve dok ne bi oborili uši, počeli da mašu repom, da me gledaju pogledom punim poverenja. Onda bih im prilazio, pružao šaku da me onjuše, češkao sam ih oko ušiju, po temenu, ispod vrata i ne retko se dešavalo da se ogroman džukac izvali na leđa i ponudi mi svoj stomak za maženje!
Iako su mi psi na prvom mestu, volim sve životinje bez razlike. Godinu 1972. sam skoro celu proveo u tadašnjem Zoološkom vrtu, crtajući olovkom, perom i tušem, krejonima slonove, muflone, majmune, paunove, beloglave supove, medvede, lavice, pantere… Imao sam jednu ljubimicu lavicu koja je na moje dozivanje prilazila rešetkama i dozvoljavala mi da je češkam i mazim. O problemima sa čuvarima ne bih ovom prilikom, potpuno sam razumeo ljude, brinuli su o mojoj bezbednosti. Jednom sam napravio pravi gaf! Dva bela medveda, ženka i mužjak prilazili su ogradi i mašući glavama udarali o nju. Bazen je bio prljav i ko zna kad čišćen, nije im padalo na pamet da uđu u njega. Gledao sam ih tako danima, govorio čuvarima da bi trebalo očistiti bazen i u njega uliti čistu i svežu vodu. Odgovarali su mi da je njihovo da ih hrane a i nema ih dovoljno. Svakog dana sam pričao mecama, govorio sve što bi mi palo na pamet, boleo me sam pogled na njihove krvave glave! Posle dva meseca bili su navikli na mene i moj glas, činilo mi se kao da me očekuju, jer bi prestali da taru glave o rešetke. Jednog dana lud, kakav sam već, doneo sam hrpe gaze i rastvor hidrogena želeći da im dezinfikujem rane. Prešao sam ogradu od cigala i počeo da se spuštam. Mece su me posmatrale radoznalo ne približavajući mi se. Falilo je oko dva metra pa da budem na tlu njihovog boravišta, kad su se začuli krici i dozivanja u pomoć! Grupa posetilaca je videla šta radim i počela da zapomaže! Govorio sam im da prestanu, da ne uznemire medvede ali bez rezultata. Na njihovo zapomaganje pojavio se jedan čuvar, zatim drugi, počeli su da viču na mene, da me mole da se što pre vratim nazad, neko je obavestio I tadašnjeg direktora vrta koji je rekao da će zvati policiju i vatrogasce ako se smesta ne popnem gore! Šta sam mogao drugo! Posle nekoliko dana, dobro pazeći da me niko ne vidi, ne odustajući od svoje namere, sa sve gazama i hidrogenom sam se spustio desno od ograde njihovog kaveza u tada prljavu kaljugu obraslu gustim drvećem i raznoraznim šibljem, gde su carovale divlje svinje i krenuo uz ogradu prema mecama koje su i dalje krvavile svoje njuške tarući ih uz šipke ograde. Počeo sam da ih dozivam, da im uobičajenim blagim glasom pričam. Prestali su i slušajući me, mirno su čekali da im se približim. Kada sam im se primakao, mužjak je pognuo glavu a ženka me radoznalo posmatrala. I dalje pričajući i mazeći ih glasom, proturio sam ruku kroz šipke i počeškao mužjaka po glavi. Nije bilo naglih pokreta ni sa njegove ni sa moje strane.Posle nekog vremena prišla je i ženka, pognuvši i ona glavu. Pomazio sam i nju. Natopivši gazu hidrogenom, spremao sam se da očistim i dezinfikujem glavu prvo mužjaku a zatim i ženkinu, kad sam iza sebe čuo lomljavu i kršenje grana, okrenuo sam se, na petnaestak metara od mene iz gustiša se promolila glavurina jednog vepra sa ogromnim kljovama! Brzinom munje sam se uspentrao uz neke cigle, nazovi stepenice, jedva dolazeći do daha! Umakao sam vepru za dlaku! Glavonja je još dugo stajao dole, podignute glave, glasno grokčući. Naravno da sam odustao od svoje namere i je to bio moj poslednji dan u Zoološkom vrtu!
Oduvek sam imao pse. Prvo sam imao Nemačkog ovčara Džonija, zatim Balkanskog goniča Bobija, onda Šarplaninca Šarka, pa zlatnu Kokerku Arku i sada, već trinaest godina, Chiaru Maltezerku. Već sam pisao o tome koliko nam kuce znače za mentalni sustav, nema tog šrinka koji će tako brzo kao kuce shvatiti kome treba pomoć i pomoći mu, darujući mu neštedimice ljubav I toplinu! Arka koja je večito sedela u ženinom krilu, kad bi me zaboleo stomak ili se bilo kako nisam osećao dobro, znala je da mi skoči u krilo, prisloni glavicu uz moje srce i ostane tako sve dok se ne bih osetio bolje. I sve vreme me gledala pravo u oči!
Izgleda da postoji urođen strah od pasa, kao što postoji i ljubav prema psima. Ne retko doživljavam da, uglavnom devojčice mada ima i dečaka, čučnu ispred Chiare i počnu da joj tepaju i da je maze, uprkos upozorenjima baba i deda: Beži od nje, uješće te! Nasuprot tome, ima dece koja se kriju iza roditelja ili vrište. Sigurno je da vaspitanje od malih nogu mora da ostavi nekakav uticaj ali zaista postoje i deca i ljudi, čini mi se da su u većini, koji vole pse, koji im se raduju, koji ih maze i za uzvrat dobijaju iskrenu ljubav i privrženost.