Društvo| Hronika| Moj grad| Region| Život

Iz moje perspektive

FINAL ROUND ART RSS / 27.10.2014. u 07:18

Zove me dok spavam. To mrzim.

 

Nikada mi neće biti jasno zašto svaki put ustanem i bez razmišljanja odem do njega. Otvaram oči i skačem sa kreveta, gegam se do kuhinje i pozdravljam ga klimanjem glave. Gazda ćuti. Sedam i doručkujem. Jedem brzo. Nisam siguran u čemu je štos. Zašto ćuti a pozvao me je. Maltene se prodrao da ustanem. Ipak - on je glavni. Izvukao me je sa ulice, dao mi da kuntam kod njega i hrani me. To mora da se poštuje. 

Progovorio je posle par minuta, rekao je - idemo. Jebiga, idemo - mislim se. Ne bih izlazio iz sobe ali idemo, jebiga. Spavao bih još dva dana sigurno. Spavao, jeo, pišao i srao. Samo to. Dva dana, minimum. Ali poslovi se moraju odrađivati i tog dela sam svestan. 

Navikao sam se da hodamo ulicama ili da odlazimo do nepoznatih njuški, koje ne znaju ni da ti ponude mesto kada im uđeš u stan, ili da zauzmemo klupu u parku i da ljudi dolaze nama. Tako se pravi kinta. Tako se puni frižider ili jebe dobar komad ili štedi. Ne postoji drugi način osim da se kapital obrće.

Gazda i najmanju novčanicu naziva kapitalom. Maše mi desetkom ili stotkom i govori - ’’ vidiš sine? Kapital.’’

Ovaj put smo neko vreme hodali pravo, do gradskog trga, preko mokrog, ofucanog betona. Semafore nismo nešto posebno gotivilii. Jebalo nam se za semafore. Oni samo usporavaju stvar. A do trga ih je četiri. Svaki sa zakočkom od po tri minuta, jebote. Kao da živimo u megapolisu. Ako ikada vidiš kolonu znaš da je ili svadba ili početak subotnje večeri. Inače je put prazan i nema svrhe poštovati crveno, žuto i zeleno.

 

Jebeš crveno, žuto i zeleno!

 

Najveća ironija je u tome što valjamo žuto i zeleno ali jebeš i to. Od nečega moraš da živiš. Nemam problem sa tim. Ni ja ni gazda. Nismo suviše moralni kada je u pitanju preprodaja. Još nisam sreo osobu gadljivu na trostruki profit. Ne jede samo kraljevska danska doga velike koske. I mali psi ih podjednako željno saleću .


Promenili smo pet klupa za sat vremena i više mi je pun kurac. Sedimo na polusuvim drvenim klupama i radimo trange - frange. Dobri smo 6 soma.

Stižu poruke, šalju se poruke. Pozivi na svakih desetak minuta. Gazda je dobro raspoložen ali vidim da mu ne pada na pamet da se pomerimo ka nekom kafiću ili restoranu.

 

Zašto bi morali da sedimo da prokletim drvenim, neudobnim klupama kada možemo da, kao pravi poslovni ljudi, radimo biznis iz fotelje ili bilo čega udobnijeg od dvadeset godina stare, okrnjene daske? Sve vuče na kišu ali ni kap da padne. Vlažan ali nekako topao vetar, po koji golub i ljudi u grupama od po dvoje-troje, gamižu kraj nas, ubijeni u pojam, vidno bez prave ideje.

Nismo klošari. To što smo na klupi u parku je iz bezbednosnih razloga. Uglovi koje pokrivamo daju nam prednost nad napadačima a tih lešinara ima pun kurac. Da bi nam neko od tih idiota prišao neprimećeno treba da bude ne znam šta jer nas sa leđa štiti zgusnuti drvored, pred čijim stablima su ostale suve grančice tako da se i najtiši korak čuje, dok nam spreda ugao od 180 stepeni dozvoljava da dejstvujemo minimum minut pre dolaska pretnje. Nismo deca. Znamo igru. Nosim pips u torbici oko vrata a gazda fura teleskop. Lako se sakriva u rukavu a radi posao pun gas.

 

Onaj ko kaže da fura komad dok se šeta gradom znaš da opasno loše glumi ludilo. Samo seoska boranija donese gvožđe ali i to se dešava isuviše retko. Obično te recnu britvom ili šrafcigerom. Neki bambusi nose bolo. To ti je meksički naziv za mačetu. E, njih izliješ u korito. Indijanci.

 

Prava gospoda sa pucama sede u lokalima ili u kućama a njihovi momci su odmah pored i to svi znaju. Tako se dolazi do veće zarade i tako se ostavlja utisak. Kada si na kulturnom mestu bitno je da obični ljudi ne gledaju u tebe kao na degenerativni izbljuvak društva. Samo zamisli da srčeš espreso a mačeta ti viri iz najk šuškavca. Kao lud si. Molim te ...

Pre par godina, poturio sam gazdi ideju da pozovem burazere i par rođaka i da iznajmimo gajbu blizu centra. Da kupci dolaze kod nas, bez isticanja, u određeno vreme i sa minimalnim zadržavanjem. Bez kola i motora. Za godinu-dve već bi bili imena vredna poštovanja. Mislim da me nije slušao kada sam pričao o tome. On se zakuca u park ili kraj reke, odabere par mesta i tu bude par sati. Nije previše ambiciozan ako mene pitaš, ali jebi ga. Voli svoj život. Malo glumi adrenalin, malo proživljava stres za stresom.

 

Ne zna za bolje, sa godinama sam stekao taj utisak.

Ostali smo još sat vremena u parku. Kada smo se spremali za pokret, čuo sam gazdin jauk i zvuk pesnice koja pogađa jagodičnu kost. U momentu sam skočio i krenuo da kidišem na lika. Policija! - urlao je. Policija!

 

Gazda je ležao obliven krvlju. Imao je problema da dođe sebi. Pandur u civilu me je stezao oko vrata ali ga je strah polako savladavao. Ščepao sam ga i nisam puštao kerinu. Ispljunuo sam komad njegovog uveta i gledao kako se peder savija u bolovima. Gazda ga je dokrajčio šutom u glavu. Počeli smo da trčimo kroz zabezeknute posmatrače, gurajući tela onih koji su nam stajali na putu. 

U kući smo se zadržali nekoliko minuta. Seli smo u kola, izašli na autoput i uključili radio, našavši policijsku frekvenciju.

 

Tražili su 1.90cm visokog momka, krupne građe, između 25-30 godina starog, u beloj šuškavoj trenerci i u društvu crnog staforda. Gazda je nervozno trupkao prstima po volanu. Isturio sam glavu kroz prozor i ćutke osluškivao šta kažu na radiju.

 

Truli,

I.Pelin 



Komentari (2)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Jukie Jukie 07:34 27.10.2014

Zanimljivo

Gazda mu je pas a ovamo on mora da grize policajce
Možda je prosvetar kome je ministar rekao da nađe dodatni izvor prihoda
FINAL ROUND ART FINAL ROUND ART 21:52 27.10.2014

Re: Zanimljivo

Gazda mu je čovečuljak bez ikakve šanse :)

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana