"Not only is the universe stranger than we imagine, it is stranger than we can imagine. "
Ova misao, u neznatno izmjenjenim oblicima, pripisuje se i Ser Artur Edingtonu, i Hajzenbergu i J.B.S. Haldejnu.
Lično mogu samo da dopišem jedno skromno – Saglasan!
No, šta misliti o onome što ne možemo ni da zamislimo. Ili bolje rečeno – kako misliti o onome što ne možemo ni da zamislimo.
Pa recimo da je to situacija slična onoj koju imamo sa kosmičkim singularitetima. Sa središtima Crnih Rupa. Možemo doći do teorijskog uvida o njihovom postojanju, možemo ih locirati, približiti im se sa svojim opisima i proračunima, ali dokučiti šta se stvarno u njima dešava nije posao sa ovoga svijeta.
Takođe, u otkrivanju onoga što se nalazi iza granica poimanja, možemo koristiti vještačka pomagala kako bi otišli korak dalje u odnosu na svoju svakodnevnu kognitivnu percepciju i mentalne moći. Kao Sigurni Viver u trećem nastavku Aliena, kad “obuče” Power Loader kako bi se ravnopravno porvala sa vanzemaljskom kraljicom. Misim, te ženske tuče… to je samo po sebi jako zajebata stvar…
Upravo to se dešava našem umu na DMT-ju. TAMO je on prikopčan na operativni program xy puta moćniji od onog na kojem svakodnevno funkcionišemo. Jedini problem je memorijski zapis tih nevjerovatnih uvida. Kako nastaviti vožnju kad u ponoć čarolija prestane, raskošne kočije se pretvore u bundevu, a konjovi u mišove…
No, tu je daleko važniji taj ostvareni kontakt sa nezamislivim nego njegovo detaljno razmišljavanje. Bitno je uočavanje, detekcija nezamislivog, kao realnog fenomena. Kao pojavnosti koje postajemo suštinski svjesni.
Kao agnostik često neobavezno razmišljam o (neizvjesnom) bogu. O njegovoj ontološkoj mogućnosti, njegovoj poziciji u bitku.
Pri tom uopšte ne pokušavam da mu pripišem bilo kakve (nezamislive) atribute. Niti da ustvrdim – ima li ga, nema li ga. “Zamišljam” boga kao metafizički okvir dešavanja. Kao prauzrok svega što jest. Kao razlog zašto jest. Kao primarnog pokretača. Kao kosmički princip, matrix, petlju u kojoj su beskonačno veliko i beskonačno malo uvezani u bezdimenzionalni hologramski zapis.
Recimo, zamislimo da smo MI, odnosno pripadajuća nam svijest jedan pupoljak na jednom fantastičnom beskonačnopružajućem fraktalu. Taj fiksirani kadar, odnosno nivo, to je naš prirodni psiho domen. Mi možemo da odzumiramo malo u +, malo u -, možemo čak postati svijesni beskrajne šeme dimenzionalnog odmotavanja tog fraktala, ali smo fiksirani za taj naš uočeni trenutak i mjesto. Njega svakodnevno percipiramo. Njega samo praktično konstantno svjesni, čak i nesvjesno.
E, sad, “zamislimo” (!) svijest koja prisustvuje svakoj šari na tom fraktalu, koja uočava svaki njegov zoomirani detalj, koja se kreće niz sve njegove tokove. Ustvari, ne kreće se. Ona je već tamo. U svakoj njegovoj pori, grani, području. Taj fraktal je kompletno obuhvaćen tom svjesnošću. On je utopljen u nju. E, ta svijest - to je bog! Mada može i bez njega ;)