ili "Ako danas ne uspemo, jedini razlog smo mi sami“
Piše: Nikola Knežević (a.k.a. metanoia)
Približavajući se petoj godišnjici od njegove smrti, naša zemlja sve se više udaljava od vizije i puta koju je on imao za nju. Nije to više Srbija reformi, promena, čiji je politički kurs jasno trasiran prema evrointegracijama – „na dobrom putu“, već Srbija koja ponovo postaje žrtva gordosti i egocentričnog nacionalnog zanosa i frenetične retorike koja prelazi Rubikon, ponavljajući istu grešku, na istome mestu, sa drugačijim akterima ali po dobro poznatom scenariju.
Ko je bio Zoran Đinđić? Politički disident, filosof, vizionar, idejni nosilac i protagonista demokratske epohe, revolucionar, pragmatičan državnik, taoc subverzije političkih partnera i difamacije od strane instruisanih medija, i na koncu, mučenik i žrtva ideološkog taloga srušenog režima i njegovog kriminalnog miljea.
Zoran je bio sve to, ali i mnogo više od toga. On je prošlost ali i budućnost demokratske misli i promena u našoj zemlji. On je personifikacija beskompromisne ali uravnotežene politike koja je težila da Srbiju ponovo dovede na mesto koje joj pripada i povrati njen ugled i značaj unutar Evropske političke scene. Zoran je pre svega bio neprikosnoveni politički analitičar, iz toga i proizilazi činjenica da su njegova rešenja bila objektivna, realna i izvodljiva. Za njega ni jedna tema nije predstavljala tabu, naprotiv , ona je bila motiv više da bude zastupljena u njegovom političkom programu. Zoran nije bio jedan od onih koji su stvari želeli da guraju ispod tepiha. Transparenta politika, nedvosmislen i jasan politički kurs bili su odlika ovo velikog političara i još većeg čoveka. Za njega je vladajuća struktura predstavljala dobro uređeno i organizovano preduzeće u kome svaki zaposleni daje svoj maksimum kako bi se obezbedilo ostvarenje definisanih ciljeva.
Simbolično, ali možda će se baš na dan petogodišnjice od njegove smrti raspisati vanredni parlamentarni izbori koji će do sada bez sumnje biti najznačajniji izbori od kada je u našoj zemlji uveden višestranački sistem. Sasvim je sigurno da će predstojeći izbori napraviti još veću polarizaciju na političkoj sceni i tako obrazovati dva snažna politička bloka između kojih će se voditi tesna borba koja će na koncu i odrediti evropsku perspektivu naše zemlje. Smatram da ovi izbori za naš narod predstavljaju ne samo svojevrstan ispit opredeljenja prema demokratskim vrednostima i perspektivi evrointegracija, već i poslednji pokušaj da se politički program koju je vodio pokojni premier počne ponovo sprovoditi i tako se nastavi tamo gde se stalo 12. Marta 2003. godine.
Zato je u ovom presudnom trenutku sudbina zemlje ponovo stavljena u ruke naroda, koji mora još jednom da pošalje jasnu poruku i evropi i svetu, da Zoranova vizija nije zaboravljena već da postoji ogromna većina koja je spremna da legat kojeg nam je ostavio pokojni premijer, sprovede do konačnog ispunjenja.
Na kraju, možda je bolje postaviti pitanje ovako: Kо је Zoran Đinđić? Za one koji dele njegovu viziju i ideju on nikada neće umreti. Sve dok bude bilo onih koji će sa istim žarom, energičnošću, elanom i pre svega željom da svoju viziju slobodne, demokratske i evropske Srbije beskompromisno brane kao što je to on činio ne štedeći i sopstveni život, on će biti tu, a njegovo ime i delo biće simbol, primer i večito nadahnuće za nastavak te iste borbe. I zaista, čudnom igrom sudbine, okolnosti su takve da će baš na dan kada su pre pet godina promene u ovoj zemlji zaustavljene, Srbija dobiti još jednu priliku da ih nastavi. Ne smemo propustiti ovu, možda i poslednju šansu da našu zemlju vratimo na put kojim ju je vodio pokojni Zoran. Odgovornost je dakle na nama, jer „ako danas ne uspemo, jedini razlog smo mi sami“.