Tradicije su male ptice kojima treba napraviti gnezdo. One ne znaju šta traže, tako mala deca, ali ti znaš. Na mestu gde si ti odrasla, gnezdo je imalo nekoliko toplih mesta, i njih je jedino vredelo zapamtiti. Takvo znanje nije stiglo isporučeno jedne zimske noći, ni druge, ili treće, ali isporuka je bila od onih koje te na kraju pronađu. Na kraju koji je jedan lep početak.
Prethodni pokušaji da napravim praznične kolače nisu uspeli ni da se kvalifikuju za pokušaje. Da je novogodišnja noć jedini pravi trenutak da kuća zamiriše na vanilu i orahe je kismet - oni koji znaju strpljivo sačekaju; svi drugi prođu kroz nekoliko obruča neuroze i pakla iz domaće radinosti, da bi na kraju stigli do novogodišnje noći i scene u kojoj vide sebe na korak-dva iznad poda kako plešu kroz mirise vanile i oraha.
Nekoliko zimskih sezona zaredom pravim iste kolače. Jedan recept dolazi od bake iz Otave, drugi od jedne srpske bake koja nije rod. Verovatno bismo bile zadovoljne receptom i da imamo još jednu baku, ali činjenica je da nemamo. One nana short, mi smo otvorene za mogućnosti. Ovo je tradicija, ljubavi, govorim pomalo iznenađena. Prija kad kuća miriše na vanilu i orahe. I druge mogućnosti izgledaju pristojno.
Jelka je okićena i kladile bi se da izgleda bolje od svih jelki u širem krugu domaćinstava. Klinka i jedan drug su je doneli bili jednog popodneva. Nosili preko mosta, smejali se, padali, nažuljanih ruku. Mi smo izvele sličan poduhvat više godina unazad. Ona pamti; i ja, i ja. Možda je tu trebalo uvideti početak sezone preklapanja i tradicije. Ali ja nisam.
Ukrasi su kao tople ruke prošlosti. Nisu sećanja ta koja ih čine posebnim; vremenu nisu potrebna sećanja. Patina trajanja i akutni ukus prolaznosti bi od suve jabuke napravile memento vredan obožavanja. A ukrasi su tako lepi. Okititi svakodnevnost, ili izabrati posebnu priliku? Zašto birati.
Radio ulazi u praznično veče dobim ritmom. I to poznajem. Klinci izlaze i ja ih ispraćam kolačima; ostajemo radio i ja. I tradicija. Kad sam krenula ka spavaćoj sobi, znala sam koju ideju pratim, i koju haljinu ću obući. Posle deset godina.
Možda je klinka bila katalizator ove večeri još u maju. Donela je bila na poklon nešto iz prošlosti. Uramljena fotografija i cunami emocija. Ja to ne pamtim, ljubimac, bila sam previše mala. I ona je u novoj. Gledamo obe, jedna u drugu, i sebe; fotografije - suva, topla gnezda za male ptice. I velike ideje. Život je lep.