Gost autor: horhe akimov
Senke se polako gube ili se nečujno preoblikuju. Nije sunce koje se uliva u otičući Dunav to koje stvara senke, tama je. Tama koja je sadržana iza zidina, tama koja nije oticala kroz uzane rešetke, rešetke kroz koje se mogla provući samo ruka. Ruka ka nebu. Neko se prekrsti. Baci opušak kroz rešetku na ulici i krene da se penje prema nebu. Na kraj. Na kran. Nadgledanje sa visine nisu izmislili ljudi, samo su preuzeli gotov model, matricu koja se učitava vekovima.
Senke se polako gube ili se nečujno preoblikuju. Sve ostalo je buka, ritam rušenja. Sinkopa. Nema dinamita, centar je grada. Mesto je obezbeđeno. Sve je najavljivano danima. Sve je već dato. I zemlja i Zemaljska kugla i kugla za rušenje i prašina. Prah i pepeo. Vatrogasci su spremni. Opušak se ugasio kao život, kada je dotakao vode kanalizacije. To verujem, nisam video. Vera se zasniva na neviđenom, nevidljivom, ne?
Sudije, oni koji presuđuju, sede na visini, ne toliko blizu neba kao onaj na kranu ali dovoljno daleko od prašine. Osećaj obaveze pokreće živote kroz scenografiju. Betonske kulise iz kojih su izbijene rešetke, prozori i vrata. Mrtvi uglovi nekada tuđih prebivališta ni danas neće živnuti, videti sunca, sve je počelo prekasno. Život se odvija prekasno. Buka ne stoji pred tamom, nego zajedno straše po okolini. Nema razloga za strah uveravaju nadležni sve je dobro obezbeđeno. Master-plan je iznad svačijeg komfora.
Zatvorska sirena se oglasi poslednji put kada je velika čelična kugla pogodi. Smrtni ropac nastane i nestane kao udavljen pod vodom. Dunav proguta sunce i nastavi siv. Na mestu zatvora, kome tu nikada nije ni bilo mesto, nići će hram, bogomolja, božja kuća, samo dok se sravni kulisa jučerašnjeg doma, u kome se najviše molila sloboda. Obezbeđenje koje je po cenu života držalo slobodu van ovih ruševina, palo je. Promenjena je straža. Inspiratori posvećenosti života neviđenom ustaće na ovom mestu, mestu ruševine. Vreme će proći ali ne toliko da se ne bi pamtilo. Zatim će biti svakako zaboravljeno šta je ovde bilo. Zaborav leči i ubija, pitanje je samo doze. Dozu uvek može i neko drugi da odredi.
Ko vodi tvoj karton?
Potreba da se bude vođen, u jednoličnom ritmu, na istom koloseku, zeva na porođaju, inkorporira se kao senka kada nestane, nastane, na suncu. Sunce je nestalo. Bubnjari bubnjaju, bubne opne se navikavaju, ruševine se slažu na način koji niko nije mogao da predvidi. Povećanje entropije se i vidi i čuje. Voleo bih da nisam jedini koji još uvek vidi i čuje.
U snu koji sam imao čuo sam glas kao senka kada nastane, nestane, i pitao me šapatom da li imam pitanja? Rekao sam da imam. Nudio je odgovore ali znao smo da je to san pa nisam verovao na reč. Nikada se ne molim, osećam entropiju kako pulsira u ritmu i kada se ne vidi i kada se ne čuje. Sve oko mene se dodatno komplikuje iz trena u tren. Vrteo sam se u prostoru i uvek sam se pitao ako se pustim gde ću završiti? Nikada nisam prestao da se pitam. Lagano se usložnjavam tako da juče više nikada ne mogu presložiti u danas, saznao sam kasnije.
Nestao je. Nestao je i san.
Svet i sveti, i svi presveti, bespomoćno zaluđeni vrte se u krug oko svoje ose, vozeći kran koji je bliže nebu i koji može da ruši. Jedna čelična kugla, jedno srce, hladno, kao opušak izgubljeno kroz rešetke, na ivici puta. Na ivici Mlečnog puta. Voleo bih da je istina da ako je sreće mnogi toga ne postanu svesni. Nema goreg saznanja nego da je projekat uzaludan.
Projekat hrama govori u prilog komforu. Predimenzionirane katete pre svega, dijagonale koje otimaju dah iz pluća. Šta je jedan dah za ceo jedan život. Samo mi ne oduzimajte poslednji dah, za njega preuzimam potpunu odgovornost.
Kao gravitacija, ta divna premisa kosmosa, i Zemlje u njemu što vuče na dole, savija ka zemlji, obara na kolena, nevidljiva kao verovanje, verovanje koje se ne može uhvatiti rukom ali i pored toga zahteva pažnju. Takođe zahteva slobodu pod ključem, neku vrstu privremenog zatvora, kako bi stepen neuređenosti bio što manji, bliži apsolutnoj nuli.
Tako hladno.
Zato će zidovi biti debeli i hladni. Kamen će da odbija sunce svojom belinom a rešetke će biti nevidljive, shodno pravilima kuće. Fasada pada, rašće nova fasada i mene više ne zanima stvarno šta to stvarno donosi, imam problem što vidim sebe kako prolazim.
Iz čekaonice napuštene Dunav stanice, kada glavu okrenem na drugu stranu, vidim ponekad voz koji prođe. Za putnike koji bi gledali u mom pravcu ova predstava iza mojih leđa prekratko traje. Uvek nedostaju minuti, sati, dani, nedelje, meseci, godine, ali tada je obično već kasno.
Ulazim u voz po ko zna koji put i ponovo nestajem, nastajem kao senka kada nestane, nastane, u unutrašnjosti vagona...
Više nisam putnik na ovom putovanju, ja sam putovanje.