Dana 2. decembra 1956. godine, sa jahte Granma se na Kubu iskrcalo 82 prognanih revolucionara, članova levičarskog Pokreta 26. jul.
Među njima su najbitniji bili Ernesto Če Gevara i Fidel Kastro.
U sledećih nekiliko dana, posle krvavih borbi i sukoba sa vojskom generala Batiste, zvaničnom vojskom tadašnje Republike Kube, revolucionara je ostalo samo 22.
Tih 22 revolucionara je trebalo da nastavi revoluciju sa 2 (dve) preostale puške.
Revolucija se završila njihovom pobedom i preuzimanjem vlasti - 8. januara 1959.
Ovo gore sam napisao kao komentar na jedan FB post u kojem je isticano kako većina muslimana ne podržava ni Al Kaidu ni ISIS ni islamski terorizam. I kako teroristi predstavljaju tek mali deo promila ukupne muslimanske populacije na planeti ...
E, sad, taj moj komentar nikada nije završen jer je lik - pretpostavljam zbog velikog broja kontraverznih komentara koji su usledili - obrisao svoj FB post. Dakle, što bi mi rekli, samocenzurisao se ...
Šta sam dakle hteo da kažem?
Naravno, ja se slažem da su islamski teroristi samo few rotten apples u velikoj i časnoj islamskoj populaciji i ne pada mi na pamet da ovde širim ikakve predrasude.
I nema nikakvo ali, ovde.
Ja sam onime gore samo hteo da podsetim ljude da na ovom svetu na kraju ipak pobeđuju najčešće oni koji iskreno veruju u nešto, ili oni koji su iskreno uvereni u neku ideju, kao i oni koji su spremni da - bez zadrške ili kajanja - ginu i ubijaju za tu ideju.
Zato uopšte nije bitno koliko je islamskih terorista danas. Nije bitno to, što kada se pogleda ukupna muslimanska populacija, ISIS ili Al Kaida predstavljaju tek njen mali promil - koji "brojčano ne može ni Marakanu da napuni".
Ako tih nekoliko hiljada zaluđenika iskreno veruje, ako je spremno da za to gine i ubija, a to kao što vidimo izgleda jeste slučaj, onda će borba protiv njih najverovatnije na kraju biti osuđena na propast i jednog dana će verovatno - ISIS, Al Kaida ili ko već - imati svoj 8. januar 1959.
Vera je čudo. Čak i u slučaju da verujete u nešto potpuno besmisleno i glupo.
Ako živite u bedi, ako ste od ranog detinjstva odgajani u besu i mržnji, ako ste celi život proveli u osećanju nanesene nepravde, osećanju krivice i sa željom da se svetite - onda je za vas vera jedino što imate, vredno i trpljenja i ubijanja. Mučeništva. Ono što vas definiše kao ljudsko biće. Ono što daje smisao vašoj egzistenciji.
Još ako tome dodamo 72 device u raju ...
E sad, u šta veruju ljudi koje svi ti islamski teroristi mrze?
Neki veruju u boga. Neki veruju u nauku, moralna načela i demokratske procedure. Neki opet veruju u neki nedefinisani mir i nedefinisanu ljubav i nedefinisanu slobodu i nedefinisano bratstvo i nedefinisanu ravnopravnost i ... Mnogi opet ne veruju ni u šta i baš ih briga za sve. I to je njihovo pravo!
Da li će svi ovi gore nabrojani ginuti za to? Da li će svi ovi gore nabrojani ubijati za to u šta (ne)veruju? Da li su uopšte spremni da trpe? Da li su spremni da nemaju zadrške?
Ne znam, neki hoće, neki neće. Neki jesu, neki nisu.
Ali znam da će islamski teroristi ne samo ubijati, nego i mnoge još gore stvari raditi, bez zadrške i kajanja, jer veruju i znaju više manje tačno u šta veruju.
Zato osećam da će godine pred nama još jednom pokazati koja je prava moć vere, baš nekako uprkos svemu što smo naučili u XX. veku i baš nekako uprkos činjenici da je uz sve gadosti naše doba zapravo (bilo) najmirnije u istoriji sveta ...