U stvari, ne sećam se kakvo je bilo to jutro.
Sećam se samo da je bila jesen osamdeset i neke i da je jedan drag mi dečak na gitari svirao tu Keminu pesmu. Bio je jako tužan, raskinuo sa tadašnjom curom, a mi, neosetljivi, stalno ga moljakali da opet svira...
I svirao nam je.
A onda je došlo vreme da se "poraste".
Posle fakuleteta je otišao u Derventu da radi.
Sreli smo se samo još jednom, baš pre nego što je izbio haos, reče mi da ima dve ćere i da sad svira neke druge Kemine pesme.
I to je bilo to.
Više se nismo videli. Niko od društva nije znao da mi kaže šta se devedesetih sa njim dogodilo.
Ostalo je samo sećanje...
Zahvaljujući majstoru.
Slava mu.