Od kada je sveta i veka ljude je zanimalo sta se desava posle smrti. Da li postoji nesto "iza"? Kako izgleda ta "druga strana"? Da li smrt boli? Da li postoje raj i pakao? Da li je smrt zaista kraj?
Od najumnijih filozofa do najprizemnijih secikesa niko na to pitanje nije umeo da da odgovor. Ali, evo, kao gost autor (u intervju formi) se na blogu pojavljuje duh jednog pokojnika (koji je, inace, izrazio zelju da ostane anoniman) da nam iz prve ruke pruzi informacije o tome sta sve nas (manje-vise) ceka jednog dana... Intervju je vodila nasa renomirana novinarka Mirjana Bobić Mojsilović...
Kako biste opisali trenutak smrti?
"Pa nista, umres i to je to. Zatim vam se celije pocnu da raspadaju na molekule, molekuli na atome, atomi se recikliraju u prirodi kroz prirodne procese, i zavrse ili u nekom drugom organizmicnom entitetu, ili samo tako ostanu da lebde okolo naokolo..."
Dobro, a sta bude sa svescu, sa znanjem koje smo stekli tokom zivota, secanjima, i to?
"Pa nista, kad elektricni pulsevi prestanu da bivaju ispaljivani izmedju mozdanih neurona i to sve prestane, i jednostavno ostane jedno veliko nista."
Znaci, ne trebamo se nadati mnogo cemu?
"Pa, u principu, ne. Mislim, generalno je u zivotu dobar pristup imati low expectations, onda su nekako vece sanse da budemo pozitivno iznenadjeni. Smanjujemo kolicinu verovatnoce moguceg razocaranja. Ali, u slucaju smrti, mislim da ni to ne pomaze. Smrt, jednostavno, ne mozemo preziveti. Posle smrti nema vise apsolutno nicega... Ako je neka uteha, u to nista ispare i svi problemi, patnje, mucenja, i sav ostali negativni bagaž, ali posto svest o tome vise ne postoji, uskraceni smo i za tu utehu."
Ima li razloga za strah?
"Apsolutno ne. Nakon smrti se osecate identicno kao sto ste se osecali pre nego sto ste se rodili. Jedina razlika je sto vam, dok traje, zivot stvara iluziju o vremenskoj trajnosti postojanja, pa se zbog toga pogresno smatra da ce to imati nekog uticaja na dozivljaj post-mortemskog stanja."
A kako vi licno dozivljavate bivstvovanje u medju-svetu?
"Pa, malo je zamorno, moram da priznam. Voleo bih da mogu ljudski i posteno da umrem do kraja, ali na zalost, usled ocigledne birokratske greske nalazim se tu gde sam."
Da li ste sami, ili ima jos pojedinaca u slicnoj situaciji?
"Ma kakvi sam! Kakav smo mi kilav narod, ne umemo ni da umremo kako treba. Ali, da ne shvatite pogresno, svi se ovde lepo slazu, prekracujemo vreme šahom, slušamo ploče, malo pratimo fudbal, i tako..."
Na kraju, sta porucujete živima?
"Smrt je, posle života, najbolja stvar koja vam se može desiti..."
Hvala vam na razgovoru, i zelimo vam da sto pre i sto uspesnije zavrsite proces umiranja.
"Hvala i vama sto ste me se setili, nadam se da ce me smrt na kraju ipak ispoštovati... I, ako mi dozvolite, zeleo bih da pustim jednu muzicku numeru u znak zahvalnosti Colinu sto je nesebicno ustao iz groba da mi omoguci gostovanje na blogu..."