Jedan čudan vikend u Ženevi i događaji koji slede.
Krajem oktobra, momak koji je koristio moj ženevski stan odselio se dobivši nov posao u Nju Jorku. Srećom, njegova prijateljica, takođe iz Irske, ponudila se da dalje koristi stan. Odlična kombinacija - taman da neko drugi nastavi da mi plaća režijske troškove dok nisam tu.
Sve je bilo idealno dok dve nedelje kasnije nije stigala njena poruka: u stanu su se pojavile stenice!
****
O stenicama nisam mnogo znao sem da je neka gamad koju izgleda nije tako lako istrebiti. Sećam se da su se pojavile u svetskom skautskom centru Kanderšteg, u švajcarskim alpima. Izujedale su mog kolegu, a da bi ih istrebili morali su da angažuju vojnu ABHO jedinicu.
Ni moj drug Raša, dugogodišnji stanovnik Ženeve, nije mnogo znao ali, kako ga bog stvorio sistematičnog, ubrzo je proverio o čemu se radi i poslao mi paničnu poruku: u gradu je epidemija stenica. Lako se prenose a veoma teško istrebljuju. Kako živi u ogromnoj kući punoj stvari, odmah me je upozorio da može da mi pomogne kako god treba, sem što njegova noga neće kročiti u stan sve dok neko ovlašćen ne potvrdi da ih više nema. Ako bi ih uneo u svoju kuću, mogao bi samo da je polije benzinom i zapali.
Otkud to? E, pa stenice su vrlo žilave životinjke. Nije džabe narodna izreka koju sam uzeo za naslov ovog bloga. Mogu da hiberniraju do dve godine! Bez jela, bez vode. Uginu samo na temperaturama preko 60 ili ispod 20C (i to nakon tri dana zaleđivanja). Zavlače se u najmanje pore nameštaja ili odeće (veličine su do 5mm). Dovoljan im je procep debljine kreditne kartice i eto ih unutra. Da bi se stan očistio od njih potrebno je sve stvari spakovati u kese. Bukvalno sve: od pribora za jelo do televizora, madraca, odeće. Šta se može, opere se na preko 60C, a ostalo nosi u ogromne hangare za zamrzavanje. Sve u stanu se pomeri od zidova tako da se može proći između stvari, poskidaju se utičnice i prekidači, odvoje lajsne parketa, otvore svi ormani... Onda ulaze specijalne jedinice koje posebnom tečnošću isprskaju stan. Isto se ponovi još jednom, i onda se nadaš da je posao obavljen.
Epidemija u Ženevi je u punom jeku. Firma koja se bavi dezinsekcijom, deratizacijom i sličnim poslovima tokom 2013. godine imala je 4 operacije uništavanja stenica a prošle godine 1.500. Procenjuje se da je u gradu zaraženo nekih 10.000 stanova. A Ženeva nije velika; ukupno 250.000 stanovnika. Ova preduzeća od posla ne mogu da dignu glavu. Ima ih u stanovima, domovima za odrasle, bioskopima, hotelima, bolnicama...
Neki građani se ne obaziru mnogo dok neki već intenzivno paniče. Istina, stenice ne prenose bolesti, ali nije lako kad te gamad izujeda (napadaju noću, sisaju krv, a žrtva se budi u obilju sitnih ali nezgodnih rana). Strah zahvata sve, pre svega komšije koje ne znaju kako da se bezbedno zaštite jer nikad se ne zna... Javlja se stres i društvena izolacija. Deca se ne puštaju ne samo kod komšija nego i napolje, a verujem da neki premišljaju da li da ih ispišu iz škole. Putne torbe se drže u kupatilu. Po ulasku u kuću, odmah se ide na tuširanje a stvari na pranje. Gosti ne skidaju jakne a za njima se usisava. Ko ima puno stvari u kući, morao bi da izdvoji celo malo bogatstvo da ih sve odnese na zamrzavanje. Tretman košta između 700 i 5.000 franaka (onih zlih, švajcarskih). A ako se sve ne odradi na pravi način, velika je verovatnoća da se stenice vrate!
Stenice se unesu slučajno. Dovoljno je da u tramvaju sednete na sedište na kome je pre toga bio neko ko ih ima u stanu i već su u vašem džepu a kasnije i u gostima. Samo tako se i prenose - kada ih ljudi unesu. Ne skaču kao druge bube, ne ulaze iz stana u stan. Kako se šire po svetu, možda bi mogli razmisliti o otvaranju firme koja bi se borila protiv njih - izgleda da je posao zagarantovan na duže staze! U Francuskoj se broj intervencija trostruko uvećao od 2005. godine, a velike epidemije pojavile su se u Nju Jorku 2.010 ili Pizi 2003. godine.
Stanice mogu otkriti samo posebno trenirani labradori koji im prepoznaju miris. Ako ih osete, okrenu se tri puta oko sebe i sednu. Ako ih nema, kada sve onjuše jednostavno legnu. I dobiju kreker za svoj trud.
****
Dakle, pojaviše se i kod mene. Što je najgore, desetak dana posle promene stanara. Kako ja nisam ulazio u stan više od godinu dana, jedno od njih ih je donelo. Momak kaže da njega nisu grickale, devojka odbija da pomisli da ih je ona unela. Kako god, sad su tu i treba se boriti protiv njih. Ona je pozvala neku firmu, bili dva puta, prskali. Vratila se, nekoliko dana nije bilo problema. Kupila nov krevet i dušek, opustila se. Nedelju dana kasnije ponovo se pojaviše. Očigledno je da pripreme nisu bile dovoljne a stvari i nisu nošene na zamrzavanje. Ponovo se bacila na pakovanje stvari, ali u jednom trenutku je odustala i izašla iz stana. Šta ću drugo: odemo gospoja i ja do Ženeve na vikend da sve sredimo. E, taj vikend ćemo dobro zapamtiti.
Stan smo napali u subotu pre podne. Obukli smo stvari koje ćemo posle baciti (izgledali smo kao rumunski klošari), sve što je iole vredno držali u kesama na terasi. Naoružali smo se kesama, deterdžentima, rukavicama, svačim. Moja žena je krenula temeljno da čisti, ja uglavnom nosio stvari do perionice. Sve što je bilo očišćeno (oprana odeća, pribor za jelo, staklarija, flaše...) pakovano je u kese sa oznakom "Č", ostalo u kese za oznakom "Z" (čisto ili zaraženo). Pobacao sam bogaoca: majica, nekih sitnica, uspomena koje i nisu baš toliko važne. Napunio sam sve kante naokolo zgrade. Razvalio sam jednu veliku fotelju od pruća kako se neko ne bi zeznuo da je uzme tako potencijalno zaraženu. Najžalije mi je nekih knjižurina. Osta tako nepročitan kuran na bošnjačkom! Neke sam godinama pazario po buvljaku koji je u Ženevi fenomenalan.
Kako je moja žena velemajstor čistunstva, nismo samo usisavali i prali stvari i stan, već udarili duboko čišćenje. Valjda će to dodadtno doprineti da se gamad istrebi. To je pobilo moju procenu da će nam biti dovoljan jedan dan da sve sredimo. Negde oko 1 noću prvog dana shvatili smo da ni kuhinju nismo završili.
Istuširasmo se; ja naduvah plastični dušek koji smo dan ranije kupili i oblepih prostor u koji smo ga položili dvostrukim selotejpom da se zaštitimo i polegasmo slomljeni. Ostavismo svetla upaljena (stenice napadaju samo po mraku). Srećom, ujutru ni ugriza!
Nastavismo sa radom od jutra. Sada je već na redu bilo pentranje po ormanima, zavlačenje da se pristupi najzaklonjenijim delovima stana. Tek tu vidiš koliki fušeraj vlada i u Ženevi. Kod nekih štokova može se uvući cela šaka!
Veče se bližilo, a mi nismo mogli da procenimo da li ćemo stići sve da završimo. A ujutro u 7 imamo avion. Ja sam insistirao da ne spavamo u stanu već da odemo poslednjim prevozom na aerodrom i tamo kunjamo. Trebalo bi nam barem sat vremena da pripremimo sve za spavanje, a onda i preko sat da ujutro ustanemo, obučemo čisto a bacimo sve prljavo i onda krenemo ka aerodromu. U fotofinišu privedosmo čišćenje kraju oko 23. Krenu tuširanje, pažljivo unošenje čistih stvari na veliki najlon u predsoblju, pakovanje za đubre svega preostalog prljavog uključujući svu odeću i obuću koju smo nosili tokom vikenda pa evakuacija. Jedva stigosmo, trčeći, duše u nosu, na autobus u 00:13. Žena je prvi put u životu krenula napolje mokre kose (spakovali smo fen tokom dana u "Z" kesu). Putnici u autobusu nas čudno zagledaju - slomljeni, znojavi, izbečenih očiju.
Znam da na aerodromu postoji, na dolascima, jedna oblast u kojoj su restorančići koja noću ostaje slobodna. Tu se i smestismo, uz nekih desetak drugih čekača jutra koji su takođe kunjali po stolicama, stolovima, čak i na podu. Kao i svi iskusni gastarbajteri (a pogotovo što nismo stigli ranije), prvo savladasmo neke salame, majonez i par piva, pa se u naredna tri sata moja gospoja opruži preko tri stolice a ja ne mogadoh da spavam pa se uglavnom krivih na stolici i šetah naokolo da se barem malo ispravim.
Valjda ne moram da naglašavam da smo ceo let prespavali. Iz predostrožnosti, pred stanom se izusmo i ostavismo stvari, pa pravo u kadu. Odeća na pranje, ostatak u smenama u zamrzivač. Izgleda da smo uspeli da ne donesemo nijednu stenicu u Beograd.
Zanimljivo je da mi se još na aerodromu činilo kao da mi nešto gamiže uz noge i povremeno po telu, čak me ponekad kricnuvši. Slično se ponavljalo narednih nekoliko dana u Beogradu. Počeo sam da sumnjam da sam ili pokupio neke stenice sobom (ali nije bilo ujeda a žena i kćerka se nisu žalile) ili da sam šenuo. Tek neki dan kasnije vidim da me je uhvatila neka alergija, najverovatnije od praška za pranje koji sam koristio.
***
Šta je bilo posle (što bi reklo u seriji "Grlom u jagode")?
U vreme kada smo u avionu obamrli knjavali iznad pola Evrope, Raša je terminatoru otvorio stan za prvo prskanje. Deset dana kasnije obavljeno je još jedno. Konačno, ovog ponedeljka došla je kuca. Na našu radost, obišla je ceo stan, onjuškala, pa onda mirno legla ne bi li dobila zasluženi kreker. Nije osetila stenice!
Od srede sam u Ženevi. Sad sve treba ponovo oprati, prebrisati, složiti. Raša je već u ponedeljak odneo stvari na zamrzavanje. Ja polako perem po stanu. Solidno mi ide. Već sam završio kuhinju i kupatilo. Sutra napadam sobu i predsoblje. Vadim čiste stvari i raspoređujem ih. Raša donosi stvari sa mržnjenja pa i njih treba srediti. Morao sam da kupim novi dušek. Vidim da stari, koji sam odneo dole, još nije odnesen. Shvatili su svi da je možda zaražen.
Noćas me nijedna stenica nije ugrizla. Nadam se da neće ni naredne niti narednih noći. Za svaki slučaj, po povratku u Beograd proći ću kroz isti tretman pranja i zaleđivanja.
Povremeno ću odgovarati na komentare, kada se dohvatim Interneta. Konačan bilans objaviću u ponedeljak, po povratku u Beograd.
Od 1. marta u stan treba da uđe neki novi podstanar. Želim mu miran san i nadam se da neće odnekle ponovo doneti stenice. Uzeću mu odgovaraću sumu kao predujam, a ako donese stenice plenim je pa onda jovo nanovo.
Pu, pu, pu. Bilo, ne ponovilo se.