Iako svaki narod u realnosti postoji kao skup jedinki koje povezuje jezik, kultura, obicaji.itd, u politici termin narod poprima apstraktne obrise i često podleže interpretaciji političke elite. Premijer Vučić je stavio medije pod svoju kontrolu kako bi bio u poziciji da interpretira, kako stvarnost, tako i "glas naroda".
Posle nedavnog parafiranja sporazuma izmedju Beograda i Prištine , kojim se potvrdjuje integracija severa u Kosovski pravosudni system , nije se čuo glas nezadovoljnog naroda ,a kamoli da je bilo kakvog radikalnijeg "dešavanja naroda".
Samo Nekoliko godina ranije, Kad su prištinske vlasti slanjem pripadnika specijalne policije na granične prelaze Brnjak i Jarinje pokušale da implementiraju recipročnu meru zabrane uvoza robe iz Srbije, ali da i na jedan simboličan način integrišu sever Kosova u svoj politicko/ekonomski system, usledilo je višemesečno " dešavanje naroda po severnokosovskim barikadama.
Ako je prvobitna reakcija i bila spontana, jeno trajanje odavalo je tragove političke organizacije.
I kako to često biva, aktivisti ili pokretači dešavanja naroda na terenu ustvari su ljudi sa društvenog taloga , koji političkom magijom u najgorem slučaju postanu kontraverzni biznismeni. Jedan od takvih zasigurno jeZvonko Veselinović, "kontraverzni biznismen sa severa Kosova, koga je srpsko pravosudje baš ovih dana oslobodilo optužbi za kriminalne radnje. O nekakvim optužbama za učešće u organizovanju barikada na severu Kosova nema ni govora.
Jasno je dakle da danas na Kosovu nema tzv spontanog dešavanja naroda na Briselske sporazume/dogovore pošto su organizitori dešavanja naroda ,osvojivši vlast izgubili interes za destabilizacijom Kosova. Posledica na rejting vlasti takodje nema jer je glas naroda, baš kao i onomad glas boga , često tek posledica interpretacije elite.
Pošto su mediji uspešno disciplinovani, opozicija uništena, na red dolazi ono malo nezavisnih institucija koje kako tako obavljaju svoj posao.
Ombudsman Saša Janković je tako svojim zahtevom da se kroz institucije razjasne dokumentovane sumnje o zloupotrebi Vojno Bezbednosne Agencije (VBA u političke, ili porodične svrhe, postao meta Vučića te njegovih mnogobrojnih poltrona koji u izmišljenoj stvarnosti glume izmišljene poslanike,ministre ili analitičare.
Onda se u hajku protiv potkopavača izmišljene stvarnosti ukljucio predsednik Nikolić, poručivši preko medija tužiocu za ratne zločine ,da nema on šta da kopa po Srbiji proveravajući validnost optuzbi na račun generala Dikovića za pocinjene zlocine na Kosovu.
Iako je ocigledno da su Ttemelji današnjih Potemkinovih sela sagradjeni devedesetih, Vučic i Nikolic vracaju se devedesetim ne zbog toga što to žarko žele, vec zbog toga što im je to najlakši način maskiranja stvarnosti.
I danas, baš kao devedesetih, svako potkopavanje izmišljene realnosti koju režim indukuje kroz kontrolisane medije, proglašava se činom izdaje, neprijateljstva ,ili čak mržnje naspram Srbije. I naravno, Vučić se predstavlja kao meta neprijatelja, dok je Srbija njihov glavni cilj. Ako gospodar i njegovi dvorjani kadkad propuste priliku da jasno imenuju izmišljene neprijatelje, ništa zato. Zna narod.
Realnost koja se pokušava sakriti jeste da Vucic ustvari nema politiku, vec u zavisnosti od procene menja razlicite maske, od neoliberalne do socijalističke, od proruske do proevropske, od faktora mira i stabilnosti do zakletog neprijatelja svih neprijatelja Srbije. Dopodne je Vučić za evrointegracije, popodne pronalazi placenike EU ,a u sumrak se premijeru ili predsedniku u zrcalu prividjaju nesvrstani ili Josip Broz.
Iza svih tih izmišljenih maski, izmišljenih neprijatelja ili kroz medije indukovanog glasa naroda, krije se ljubav prema neograničenoj vlasti, kod Vučića, ili ljubav prema neograničenim donacijama i titulama kod predsednika Nikoliča.
Opozicija u Srbiji nema mnogo izbora: ili se izgubiti u Potemkinovim selima srpskog premijera i legitimisati njegove maske kao nekakvu politiku. Jedan od primera je osuda Vučića kao nekakvog neoliberala!!!
Druga opcija je da se opozicija bavi mnogobrojnim konkretnim dokazima koje premijer ostavlja svuda unaokolo,a tiču se činjenice da Vučić Srbiju ne vodi ka uredjenoj državi, odnosno članstvu EU.
Za početak, bilo bi dovoljno uručiti neobaveštenom komesaru EU konkretne dokaze o stanju medija u Srbiji.