Bila je to jedna od onih situacija kakve samo život ume da priredi.
Godina '99. Bombardovanje taman završeno, mi se uveliko pakujemo da krenemo za Bocvanu i u pripremama za put krenem da se pozdravim sa društvom iz Radija.
Siđem, kao i uvek, na stanici pred "Lipom" kad, dugo neviđen prizor - stoji čovek i prodaje knjige. (Ko se ne seća, prodavci knjiga, izuzimajući polovne, devedesetih su bili skoro istrebljena vrsta).
Naravno da sam prišla da vidim šta se nudi i tu primetim tri sa krajnje neobičnim koricama. Simpatične, šarene - Boja magije, Svetlost čudesnog i Jednakost rituala.
Kupim, naravno, sve tri - dug je put do Afrike - i tako počesmo da se družimo Pračet i ja. I moja kompletna familija.
Bila je to ljubav na prvi pogled. Ili na prvo čitanje.
Dok smo stigli do Gaborona - sve tri su bile pročitane.
Onda sam, čim sam otkrila gde je knjižara, otkrila i da ima još mnoogoo divnih knjiga toga pisca.
i naravno da se nisam smirila dok ih nisam pročitala.
I za sebe, i naglas, simultano prevodeći klincima koji su bili još isuviše mali da čitaju sami i u tom trenutku nisu još dobro znali engleski. Ali su beskrajno uživali u dogodovštinama Pračetovih junaka i logičnoj nelogičnosti Disksveta.
Ostalo je istorija.
Iščitali smo i odslušali u audio verziji sve što je ser Teri napisao.
I ponovo.
I opet ćemo.
U našoj porodici odavno je postalo uobičajeno da u razgovor ubacujemo rečenice iz njegovih knjiga, a moji klinci se uvek začude kad naiđu na nekog ko za njega nikada nije čuo.
Danas smo saznali da je naš omiljeni Pisac prešao u neko drugo carstvo. Ono, u kom se govori samo velikom slovima.
"THERE IS NO JUSTICE, THERE IS JUST US".
Počivao u miru.