Stvarno, šta će malim i velikim Srbima časovi muzičkog, likovnog, istorije umetnosti, kultura uopšte? Šta će im znanje o hiljadama godina duhovnosti (jer umetnost je materijalizovana duhovnost) i životima izuzetnih pojedinaca koji su neretko prevazilazili mnogobrojne prepreke i drugojačijost plaćali egzilom, siromaštvom ili glavom? Ili do slave i priznanja stizali mukotrpnim odricanjem, vežbom, narušenim zdravljem i neslavnim porodičnim životom. Svest da su dela ostala iza njih deo velike svetske kulturne baštine? One koja i dalje drži planetu da se ne raspadne u mržnji, krvi i pohlepi. Otkad to opšte obrazovanje ne podrazumeva i znanje o umetnosti, makar kao anesteziranje javnosti, ako ne kao nadogradnju slobodno mislećih pojedinaca? Pa to ni socijalističke zemlje, poput bivše Jugoslavije i SSSR-a, nisu prepuštale slučaju nego su sistemski gurali visoku kulturu u školske klupe, domove kulture i u Dnevnik u pola osam. Ne pričam o rezultatima, pričam o svesti da je to bitno i smisleno. Ne samo za elitu nego i za radnike i seljake.
Ne vidim ja više podelu u Srbiji na Prvu i Drugu, po osi nacionalno-građansko/desno-levo/konzervativno-liberalno. Najšire, vidim bogate i siromašne i moralne i nemoralne (ako pod moralom podrazumevamo najuži set civilizacijskih dostignuća: vladavinu prava, kućno vaspitanje, obrazovanje, radnu etiku i empatiju). Količina novca, naravno, ne određuje i ne prati vašu dobrotu i moralnost u svetu. U tranzicionim društvima, kao što je naše, koliko si dobar može svašta da znači:)
Prosto, vidim sukob preduzimljivih burazera i samodovoljne i inertne kulturne elite. Jedni kupuju diplome (i ne 'fali im dlaka s glave!), drugi na to zapušavaju nos i rade za ove prve. Na njihovim privatnim univerzitetima i školama. U njihovim privatnim medijima. Jedni pevaju miljacke i ljubavnicama organizuju koncerte po trgovima, drugi mutne poslove peru stipendijama za mlade naučnike. Jedni su na mestima za koja nisu kvalifikovani, a drugima obrazovanje ne pomaže da se uzdrže od prezira prema dođošima, negrađanima, neokupanima, siromašnima, iako često učestvuju u humanitarnim akcijama u njihovu korist. Dok se jedni gadljivo mršte na prostotu, drugi, oslobođeni blama neznanja, veselo šire svoju baru.
Trenutno burazeri vode 1:0, ali, uprkos svim izgledima, stasavaju i neki novi klinci koji se ne pitaju šta će im muzičko.
(zanimljiv mi je jedan od komentara ispod teksta -
Tomislav Jelić | 31/03/2015 00:23
Treba istaći da je momak iz jedne male rudarske Resavice. Da je uporedo završavao osnovnu školu u Resavici i muzičku školu u Ćupriji. Da je znao satima i satima da vežba i da je kad već niko kod nas nije hteo da mu pomogne, apsolutno zaslužio tu sreću da sretne Tomija Emanuela. Inače Stajići su zaista talentovani muzičari. Njegov brat od strica Alen Stajić svira klavijature i šef je benda Nataše Bekvalac.)
Gledajući njih dvojicu kako uživaju u zajedničkoj svirci i čitajući Nikoline hvalospeve Berkliju nametnulo mi se poređenje sa filmom Whiplash. Taj film me je pomerio na nekoliko različitih nivoa. U osnovi je priča o učitelju i učeniku, o autoritetu i autoritarnosti, o moći, sujeti i sledbenicima, o pobuni, žrtvi i težnji ka vrhunskom, o tome kako „good job" nije dovoljno i da je cena koja se za to plaća možda previsoka...ali rezultat veličanstven. Kao njegov solo na kraju filma, praćen osmehom odobravanja učitelja. Ili tragičan, kao u slučaju prethodnog učenika koji je izvršio samoubistvo. Zahebano je igrati se Boga, u oba slučaja. I kad si učitelj i kad si vrhunski učenik.
A ako Boga uopšte ima, muzika je najbrži put do njega.