Gost autor: horhe akimov
Sledeća pesma.
Bio sam na putu da okrenem leđa Suncu, da mu ponudim mrak, jedno tiho zbogom, kao i svi ljudi koji su me okruživali. Opisivali kružnice od centra tržnice, kružne putanje svoje, kužne putanje, kvazi putene boje... Vrtim se u krug... Planeta se vrti oko Sunca, vrteška se vrti oko osovine, za razliku od Sunca, i kada nije mrak, jednom će zauvek napustiti park.
What if I say I'm not like the others? (Keep you in the dark)
Zavrtim se jako, jače nego kada sam bio dete i skočim. Dočekam se na noge, a inercija me vuče, pomera mi kolena, kukove, vrat... Nemi svet pulsira, užurbano opisuje svoje kružnice, kužne putanje, ali se ne čuje. Igra je mnogo zanimljivija uz muziku. Muziku na ušima. Zavrtim se još jednom pa skočim. Imam osećaj blage vrtoglavice iako sam čvrsto sa obe noge na zemlji.
Privid vrtoglavice.
Oblaci Sunce oblače u negliže. Privid zaklona. Zavrtim se opet i iskočim sa vrteške, ispalim se iz parka trčećim korakom za tramvajem, onim što vozi kružnu trasu. Ne postoji poseban razlog zašto baš sada i zašto baš taj tramvaj, osim što ima prikolicu a ja volim da se vozim u prikolici. Noge me nose, inercija vrteške, bubanj u ušima. Stižem u poslednjem trenutku do zadnjih vrata prikolice i uspevam da stisnem dugme koje svetli crveno na zelenim vratima. Hidraulični mehanizam kao da je odahnuo što sam stigao na vreme. Vrata se otvaraju uz jedno veliko :shrugs:.
Sledeća pesma.
Jedno vreme se držim iznad glave i puštam da drmanje prikolice i mene razdrma. Dolazim do vazduha. Puštam da sa mene strese trice i kučine, stresove i besove, bljeske i bljesove. Sunce bljesne poslednji put danas, pre nego ga zagradi zgrada na uglu. Obasja neku prašinu oko mene koja odlazi na već prašnjav pod prikolice tramvaja. Otresena je sa mene. Nije zvezdana.
Ground control to Major Tom...
Gledam kako su saputnici, sapatnici složeni. Jednostavno rečeno svi su u jednini; ta se jednina vani, van tramvajske prikolice, umnožava svaki put kada Sunce ovako nestane, uvek na isti način. Iz dana u dan, jednina postaje nova vera.
Gledam kako su složeni u klupama za dvoje, svako po jedan. Gledam raspored, sledi stanica, neki ulaze, neki izlaze, neki i jedno i drugo. Kako bi bilo zgodno da se sve pogrešne odluke mogu ispraviti istog sekunda, prolaskom kroz ista vrata, samo u suprotnom smeru?
Ili već mogu?
Pazim šta ću odlučiti gde je moje mesto na ovom nasumično izabranom putu u smiraj najdužeg dana ove kalendarske godine. Prikolica se zaljulja. Nikako da se stabilizujem još od vrteške i trčanja. Možda mi sedište, moje suđeno mesto, pomogne.
Gledam da sednem iza jedine devojke u prikolici. Iako joj prilazim iz profila namerno gledam ispred koga sedam. Čovek iza mene je ostao bez svesti posle osam sati naporne nesvesti na poslu. Samo osam.
Sedam.
Skrasio sam se. Udišem duboko. Njena kosa miriše na leto, na gradsku plažu, na zalazak Sunca dana koji nije bio ni vruć ni topao, na prelaz proleća u leto. Bez zagledanja se vidi da je negovana. Visoko svezana u rep, ravno se spušta do ispod ramena. Puštena bi sigurno dopirala do donje polovine leđa. Ali i ovako vezana hipnotiše svojim kretanjem. Prikolica tramvaja se zaljulja i njena kosa se pomera levo-desno kao klatno nekakvog starinskog zidnog sata koji mi krade život pred očima, dok zurim netremice.
Podignem pogled sa klatna časovnika u sobi sa pogledom na ulicu, ustanem i odem do prozora. Pomerim zavesu i vidim te kako ideš niz ulicu. Koraci zanose tvoju ukroćenu kosu, koja spaja tragove tvoje aure što je ostavljaš za sobom.
U prikolici tramvaja je pomeranje tako skromno u odnosu na ono koje bi izazivalo koračanje niz ulicu, ali je svejedno pomno pratim. Gotovo da brojim otkucaje njene kose i oni postaju ritam. Melodija se skriva u nežnim crtama njenog vrata, skladnim ušnim školjkama, ukrašenim sa po jednom bisernom minđušom i plišanom izgledu njene kože na vratu, na zadnjim delovima obraza; vidim ih kako se pomeraju unazad, ka meni, verovatno od osmeha kada nešto pred sobom pročita; na gornjem delu leđa i jednom ramenu koje namerno ostavlja otkriveno. Preko njega se sasvim malo, ali opet dovoljno da se može naslutiti mekoća njene kože, utiskuje bretela skoro dva njena prsta široka (prolazi dugim pak tananim prstima kroz njenu uvezanu kosu i povlači je napred kao da hoće da je otrgne od pogleda). Prikolica se zaljulja i vrati mi je nazad, tamo gde je do malopre bila, na dohvat ruke. Postaje mi mahom uzbudljivije kada spoznaja širine bretele krene da docrtava u glavi delove njene figure koji su ostali neviđeni. Mašta dobija još jedan pokušaj, u igri kada se diskretno ušunjaš i sedneš iza devojke sa bisernim minđušama u prikolici tramvaja. Poželim da sednem kod nje i sam se uverim iz drugog ugla u punoću njene lepote, ali brzo odustajem kako ne bih delovao napadno, i vratim se svom pogledu.
Pogledam kroz prozor.
Kroz prozor sobe, koji ima zavesu i onaj starinski zidni sat sa klatnom, gde sam naslonjen na sto na kom je pisaća mašina, gledam niz ulicu. Čekam te da se okreneš, da kreneš prema meni, ali vidim te samo kako odlaziš. Tvoja visoko vezana kosa klati se za tobom i daje ti na erotičnosti više nego otkriveno rame ili široke bretele koje drže tvoje grudi. Ne okreneš se ni kada istrčim na balkon. Zažmurim, pružim ruke i pokušavam u sebi da te dodirnem. Dodirnuo bih te kada bih mogao da te dosegnem, kada se ne bi stalno udaljavala od mene. Kada razdaljina ne bi bila tako daleka.
Razdaljina između mene i njene kose je ponekada toliko malena da bi me verovatno ovlaš pomazila preko nosa, koji dosta prednjači na mom licu, samo ako bi se malo nagnuo napred. No ne želim taj dodir po cenu makar jednog prezrivog pogleda nekog od saputnika. Zato se hvatam za hladne šipke na naslonu njenog sedišta, koje su i predviđene za moje držanje, pogotovo u prikolici koja se više ljulja od samog tramvaja, popravljam držanje, podižem rukave i nameštam ruke tako da kada se prikolica dovoljno zaljulja osetim krajeve njene kose na nadlanicama. Osetim se gotovo pomaženo. Naježim se od uzbuđenja. Prođe mi kroz glavu kako bih je sledećeg trenutka pomazio po ramenu ali me pored moguće osude okoline zaustavi i činjenica da bi se ona, svakako začuđena odmah okrenula prema meni, a ja ne želim da vidim njeno lice, naročito ne neku jezivu grimasu. Još manje želim šamar. Par sekundi nastavljam da razvijam film u kome sam superheroj čija je glavna moć neosetno nežni dodir, što mi dozvoljava da uživam u teksturi njene kože. Ataktilna taktika se ubrzo razmota i izgubi. Vetar razvije film i odnese ga. Sine mi ideja da pak njena kosa neće osetiti najnežniji dodir koji mogu da izvedem. Približimo se stanici, tramvaj zakoči u mestu i inercija, moja omiljena sila danas, dobaci prema mojim dlanovima pregršt njene kose. Vreme za mene počne da se usporava, njena kosa putuje ka meni čitav zalazak Sunca, milimetar po milimetar. Namerno dodirnem njenu kosu, pomazim je na dole kako pada prema mom krilu i čak stignem da okrenem desni dlan na gornju stranu. U tom zaokretu sa vlažnih dlanova na suve nadlanice osetim srce u ustima od uzbuđenja i blagu vrtoglavicu druge vrste, ni nalik onoj posle iskakanja sa vrteške. Vreme nastavi da mi teče kao i za sve druge. Ona se pomeri u sedištu za isti onaj milimetar kada oseti interferenciju i povuče i prebaci kosu preko neotkrivenog ramena napred na grudi. To je tek, zamišljam u sebi, divna slika. Ali neću je videti.
Sledeća pesma.
Zidni sat bi stao svaki put kada bi Sunce zašlo. Na pisaćoj mašini bi se uvek zaglavilo slovo koje bi poslednje izgovorila kada bi izlazila na ulicu. Pomakao bih zavesu, istrčao za tobom na balkon i kada nestaneš iza zgrade na uglu, zavrtim se na vrtešci koju sam doneo iz parka kada je odbačena zbog renoviranja.
Bio sam na putu da okrenem leđa Suncu, koliko i tebi, kao što bi i ti meni okrenula leđa samo da bi se krećući se po zamišljenoj kružnici ponovo sreli licem u lice.
I walked along the avenue. I never thought I'd meet a girl like you, meet a girl like you. With auburn hair...